Priče iz kutije sa uspomenama

28 jun
Haris Delić

Sva su djeca blagoslovljena jer ne znaju da na svijetu postoji zlo. Znaju samo za igru, majčin osmijeh, očev stisak ruke, osmijeh i ne razmišljaju previše o nečem drugom.

Kome bi zaista i trebalo nešto drugo?!

Moje je dječačke godina naglo prekinuo jedan događaj, čini mi se da sam tada i odrastao, da sam naglo preskočio dvije ili tri godine za kojim ću uvijek žaliti jer to su godine za kojim se žali čitav život.

Vraćali smo se iz škole, nas trojica, kad smo kraj puta vidjeli Ramba koji je ležao bespomoćno. Ništa tu ne bi bilo čudno, stara je to pijanica i nije mu prvi put da tako leži, ali smo vidjeli kako mu iz usta ističe neka bijela tečnost, a on se bezuspješno pokušava pomjeriti.

Ne uspijeva.

Prišli smo mu i pitali ga da li je dobro, nije mogao da nam odgovori, iako je pokušavao da pomjeri ruke, da nam nešto pokaže. Odmah sam otrčao do Asima mesara, to je bila i prva kuća i rekao mu da zove doktore. Kako na ovom svijetu niko ne shvata djecu ozbiljno (što samo govori o tome kakav je ovo svijet), Asim mesar mi nije povjerovao nego je laganim korakom krenuo da vidi da li ga lažem.

„Požurite, požurite…Rambo je jaako bolestan“, rekoh mu.

„Ma pijandura jedna, sigurno je morao puno poraniti da bi do sad bio tako pijan“.

Nije bio pijan, zaista je bio bolestan. Asim se brzo vratio kući i nazvao hitnu koja je odvezla Ramba na put s kojeg se mnogi prije njega i poslije njega nisu vraćali.

Pitali smo poslije dugo gdje je to on,  šta mu je bilo i niko nije znao da nam kaže. Dobro, osim Elvisa, lokalne raspikuće i barabe koji nam je, doduše u povjerenju, rekao da je Rambo umro, da ga je tog dana kad smo ga našli pokosila smrt.

Smrt?

Smrt je tada za nas, dječake od 12 godina, predstavljala nešto nezamislivo, nešto izvan našeg poimanja svijeta, nešto što je odrasle činilo tužnim, igra koja je odnosila one koji su nam bili bliski. Izbjegavali smo je, dakako, koliko smo mogli, dok najzad nismo shvatili da se smrt može izbjegavati, ali izbjeći nikako i da nikad ne znaš gdje će te sačekati. Rusa je onda, kako se mogu sjetiti, sačekala na raskrsnici kod Mesnice (koja više ne radi), Mahirovog je oca sačekala u bolnici, Anu je sačekala dok se vozila u bolnicu, negdje kažu na Slatini. Svako valjda ima svoje mjesto gdje ga smrt čeka, samo je pitanje koliko dugo će ga uspješno izbjegavati.

I dok sada, u svom sarajevskom stanu, vadim iz one kutije za cipele fotografiju po fotografiju i brojim lica koja više nisu sa nama, shvatih da je lakše da brojim ona koja su još tu.

Srećom, roditelji su još uvijek tu, iako bolesni. Ne bojim se,  jaki su oni, otac je tone i tone uglja izbacio svojim rukama, bio je Radnik godine (dok se rad još uvijek cijenio), a opet, mama. ..Ona je oduvijek bila krhka, ali ne bojim se. Jake će je očeve ruke odbraniti od svega, i od smrti ako treba, jer komarat kaže kako uopšte ne razmišlja o smrti i da je se uopšte ne boji.

Mahir je još tu, u Tuzli doduše. Čujemo se redovno, svakih četiri-pet godina, sjednemo da odamo počast nečemu što je prije bilo naše prijateljstvo, a sad je samo mučno tavorenje uspomena i strah da i one ne nestanu kao što nestaje sve oko nas.

O, Bože, pa prijateljstvo zaista prestaje nakon dvadeset i koje. Pogodila me ta misao kao strijela, posred srca jer sam dobro znao da sam u pravu. Poslije tih godina ostaje samo obaveza da se to nekadašnje prijateljstvo zašiva iz godinu godinu, da ne bude suviše poderano jer se poderane stvari bacaju, a nešto u nama (ni sad ne znam šta) nije nam dopuštalo da tek tako bacimo to naše prijateljstvo, sve lijepe i ružne trenutke koje smo zajedno proživjeli i tako eto, patimo se tim prijateljstvom, i on i ja nesposobni da jednom zauvijek prekinemo s tim.

Izvlačim iz one kutije još jednu fotografiju, još uvijek ne vidim koja je, gledam u njenu poleđinu i naslućujem. Vidim da nije od onih požutjelih, znači nije tako stara. Opet, nije ni od ovih novih, one se prepoznaju po svom kvalitetu.

Biće da je od onih ratnih, koje smo dobijali ko zna kako jer nikome tad nije ni bilo do fotografije. Kako je okrenuh, naježih se. Na njoj život, prijašnji. Na njoj jedan mlađi ja, držim u rukama smeđeg medvjedića koji mi je bio jedini prijatelj tih dana kada su se sva djeca igrala preživljavanja, zajedno sa roditeljima.

Vratih fotografiju brzo u onu kutiju, gdje joj je i mjesto. Neki dijelovi naše prošlosti su toliko mučni da ih se čovjek i ne treba prisjećati. Treba ih ostaviti tamo gdje jesu, na odlagalištu prošlih vremena, da ih prekriju proljetni behar i jesensko ožutjelo lišće. Dovoljno je što su mi očeve i majčine bore i sijede koje su se pojavile prije nego što bi trebale podsjetnik na ta zlehuda vremena.

Tišina koja je vladala i koja je ispunjavala moju tugu, počela me gušiti i sve sam se više borio da dođem do daha. Ustadoh zato i upalih radio (koji je bio tu kad sam se doselio), da čujem neki drugi glas, više mi nije bitno da li prijateljski ili neprijateljski, samo da je ljudski.

I tako na nekoj radio-stanici pronađoh Stinga koji je pjevao „Shape of my heart“. Volio sam tu pjesmu i baš mi prija noćas.

Ona je soundtrack moje večerašnje tuge i samoće, muzika moje ispovijesti.

Legao sam zatim na pod i dugo gledao u plafon prebirući po uspomenama. Shvatih da sam jedini krivac za svu ovu tugu koja me spopala i usamljenost koja mi kida parče po parče srca u dugim noćima, samo ja.

-Ja koji sam se drznuo da odem iz svoga zavičaja, od jedinog mjesta na svijetu gdje je živio barem neko ko me volio.

Sada je to već prošlost.

Neuzvraćena ljubav nije vječna, a ova je bila baš takva, jer da sam i ja volio njih ne bih otišao, ne bih pobjegao. Oni mora da vole nekog drugog, možda nekog poput mene ili nekog skroz suprotnog, nije više ni bitno. Znam da u njima više nema ljubavi prema meni.

-Ja koji se nisam usudio da upoznam nekog drugog, nekog novog, da mu izložim svoje ogoljeno srce pred mač znajući da me neće ubosti. Koliko li je ljudi noćas usamljeno kao ja i koliko je njih ubijeđeno da nigdje na svijetu ne postoji prava osoba koja će ugrijati ova unesrećena srca?!

-Ja prema kome se tuga odnosi kao maćeha prema djetetu, nemilosrdno iščekujući priliku da me išamara.

Molim zato večeras, ko god čuje, šamarajte mi obraze, lomite mi ruke, noge, udarite me u lice, neka poplavi ispod oka, neka krv krene iz nosa samo mi u dušu više ne dirajte. Nema veće boli od one koja se ne vidi, ali se osjeti i nema većeg ožiljka od onog unutrašnjeg, na mjestima gdje se koža ne obnavlja, gdje jednom napravljena pukotina zauvijek ostaje pukotina. Takva je eto i moja duša, masakrirana prošlošću i dotučena sadašnjošću, duša što moli za smiraj.

***

Uvijek sam život zamišljao kao klackalicu. Na jednoj strani je dobro, na drugoj zlo i klackaju se tako svakodnevno.  Šta pretegne od tog dvoga, to je tvoj život.

(Visited 119 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments