Mokra je ulica, pa pažljivo koračaj. Nije da možeš slomiti kičmu koju nemaš, ali eto.
Pažljivo koračaj, i zaboravi na pristojnost i kucanje na vrata, ne dolaziš prvi put ovdje. I nemoj me uljudno pozdravljati kad je ljudskost već na umoru, a i mi smo umorni, i odumiremo. Kada si već tu, smjesti se gdje želiš, i ne pokušavaj objasniti činjenicu da ne znaš kada si postao to što jesi, jesu li krivi ljudi koji su te dokrajčili, ili to što te otac s prezirom gleda kada prelaziš prag da bi otišao nigdje i radio ništa, a tebe taj prezir kao boli, i jede, i sputava.
Uvijek ti je drhtala brada kada si govorio o onome što si želio od ovog života, ali da je ova država prokleta, da ti ne dozvoljava da nađeš svoj put, ali dobro znaš da je to samo izgovor kojim nastojiš opravdati vlastitu nemoć i nesposobnost da se otrgneš ustaljenoj svakodnevnici ispijanja kafa i previše puta ponovljenih šala koje više nikome nisu zanimljive, ali su jedino što je ostalo da se ponavlja. Taj trzaj vilice je posmatraču neugodan kao čir na želucu zbog kojeg ti se čitava utroba okreće iz dana u dan, zato nemoj pripovijedati o besmislu poslijeratnog društva u kojem, eto, ti zarobljen živiš i nemaš priliku. Nisi je ni napravio. Ni pokušao.
Umjesto toga, poštedi me, i pričaj mi druge priče večeras. Pričaj mi kako si sa vrha brda trčao ka dnu koliko su te noge nosile, ali zbog nesretnog kamena napravio si i koji kolut naprijed, a onda krvav ustao. Tada te nisu boljele rane, nego strah od izlaska majci na oči, jer si bio svjestan gluposti koju si napravio.
Pričaj kako si imao mali čekić kojim si razbio glavu komšiji koji te zadirkivao, pa si pobjegao i sakrio se, jer je komšija pao na zemlju i ne znaš šta se dalje desilo. Onda si uplakan sjedio tamo gdje si mislio da te niko neće naći, kajući se zbog svoje nepromišljenosti. Tada je otac došao i vidio te, a ti si saznao šta je stid, i on je saznao s tobom, i samo te uzeo u naručje blago klimajući glavom, jer je to zaista situacija kojoj nema promjene. Što je učinjeno – učinjeno je.
Pričaj mi kako ste ti i tvoji drugovi u napuštenoj garaži hranili devet kučića, a svi ukućani se čudili kako ti toliko hrane pojedeš, a i dalje si kost i koža. A kuja vas nije napadala, već vam se radovala, sve do dana kada ste došli i saznali da su šintori odveli vaše pse. Tada si prvi put saznao šta je gubitak i osjetio prazninu.
Pričaj mi kako si neke davne ‘95-e imao zeca, ali niste imali ručak na stolu, pa si otišao u granap u komšiluku, i tog istog zeca mijenjao za kilu brašna, malo ulja i šećera, i da je majka pala na koljena u jecajima kada si se vratio kući. Da te nikada jače nije grlila, ni prije, ni poslije toga, a tebi nije bilo jasno jesi li uradio dobro ili loše, mada te kasnije, tako malog, gledala kao da si veliki čovjek.
Zatim se sjeti kada si nekada davno naučio da plivaš, koliko si ponosan na sebe bio, i kakvo uzbuđenje je bilo osjećati ispod sebe ponor, ali ne osjećati tjeskobu. Sjeti se smežurane kože na jagodicama prstiju i čekanja da ti narastu peraje.
Onda se sjeti djevojke u koju si se prvi put zaljubio, vatre u njenim očima, i načina na koji joj se kosa mrsila i plesala na vjetru, istog načina na koji se tebi dah mrsio u grudima. Vrati se na tren kada si drhtao u njenoj blizini, i otkrio ljubav, i kako te ista ta ljubav kasnije boljela, i kako su ti suze tekle niz obraze, krupne kao grašak, a ti nisi znao zašto ne možeš da ih zaustaviš.
Vrati se i povedi me na sva mjesta na koja si imao priliku da putuješ, i govori mi više o tome da nisi bio svjestan kako otvorenih usta stojiš na litici, samo koji centimetar od kraja života, a da nikada više života u sebi nisi osjećao. Projektuj iz sjećanja sve građevine koje su te zbunjivale svojom napola potrošenom gracioznošću i prkosom, i reci kako si od njih naučio da i pri samom kraju postojanja, svrha i ljepota ne moraju da prestanu.
Nemoj mi pričati o težini života i svemu što nemaš. Pričaj mi o nadi koju smo nekada davno nosili kao zaštitni znak, o strasti, o želji, o ljutnji, nastojanju da dobiješ sve, jer iskreno vjeruješ da možeš. Pričaj mi priče o tome, možda večeras postanemo ti ljudi. Možda saznamo kako da izliječimo dušu, ako se vratimo na početak.
Zato, pričaj mi priče večeras.
