-Mama, al’ ja bih brata il’ sestru. Svi imaju brata i sestru, samo ja nemam.
To mi je uvijek bio kec u rukavu, kako bi se roditelji sažalili i kako bih dobila ono što želim. Palio je neko vrijeme, pa se, majčin sine, ugasi. Jebaji ga. Juni ili juli, slagat ću vam, je gorio. Prije jedanaest godina su ljeta bila, zaista, ljeta. Ja imala devet godina. Mama radila u njenoj knjigovodstvenoj kancelariji, a ja se igrala kod majke s nekom velikom lutkom, što sam je maznula od Nerme u kojoj sam svojevremeno izgubia i tri cuce (srce kad mi nije puklo!) i koju sam zbog ljutnje pošarala hemijskom olovkom po glavi, misleći da mi je ona pojela namjerno cuce. Mama je utrčala na vrata i rekla mi da ću dobiti brata. Znam da nisam pokazala preveliku oduševljenost, ali sam stvarno bila oduševljena. Rekla mi je da nikom ne govorim. Tako me nekako i naučila da čuvam tajne. Stvarno nikom nisam ništa govorila, a baš sam htjela pred svim svojim drugarima i drugaricama, s kojim sam se igrala otkako sam spoznala da postojim, da kažem da ću dobiti brata! Radovalo me gledanje u mamin stomak. Stalno je rastao i rastao i moja sreća zajedno s njim. Veselila sam se kupovanju stvari za bebu. Novi krevetić, gegice, flašice, plišane dekice. Nisam bila ljubomorna, ni najmanje. Jedva sam čekala da dođe. U to doba sam trenirala karate. Svako večer sam imala dvosatne treninge. Molila sam Boga, samo da mi mama ne ode u bolnicu dok sam ja na treningu, jer me otac autom čeka i nju neće imati ko voziti. Po povratku s treninga uvijek sam se, u sebi, pitala: A šta ako sutra ili večeras postanem sestra? Ćaknuto dijete nije ni znalo da joj je mama tek u sedmom mjesecu trudnoće i da ne znači da će beba doći, čim stomak postane malo veći.
-A kako će se zvati? Kako, mama?
-Daj mu ti ime. Kako bi ti htjela?
-Pa, ja bih htjela Tarik ili Ismar. Četvrtog marta, u četvrtak, oko četiri sata poslijepodne otac je došao po mene u školu i rekao mi kako idem s njim u bolnicu da vidim brata. Ja sam tad trebala da imam fizičko.
-Ali, baba, ja imam fizičko… Kako ću?
-Pit'o sam učiteljicu. Hajde. Jedva sam čekala da vidim tog dječaka.
-I Amra, kako će se zvati? Pitala me mamina sestra.
-Pa ne znam, šta ti misliš, Tarik ili Ismar?
-Hmm… Neka bude Tarik. Može?
-Može, nek’ se zove Tarik.
Mami smo odnijeli, sjećam se, veliki buket nekog ljubičastog cvijeća. Izašla je tek petog marta iz bolnice. Tetka mi je pomogla da nosim korpu u kojoj je ležao, sad već, odrastao dječak. Bio je lijepa beba i sada je lijep. Prije tačno jedanaest godina moju mamu je u ovo doba bilo strah i za bebu i za nju. Uvijek je postojala mogućnost komplikacije. Mog oca je bilo strah, a ja, dijete, nesvjesna bilo kojeg problema, sam spavala i jedva čekala da vidim bracu.
