Priča jednog ptića

24 jul
Muamer Ibrišević

Potrebno je uvijek ono malo vremena, tek toliko da krilca jednog ptića ojačaju, tek toliko da smognu snage uhvatiti se za ruku vjetru koji je odveć i sa lakoćom vladao visinama. Bilo je tu posrtanja i padanja, čijukanja i mlataranja krilima. Na koncu kada bi prestajao da vjeruje, učinilo bi mu se da u sve počinje sumnjati!? No, samo jedan od pravih zamaha bijaše sasvim kao takav dovoljan i ptić se nađe u letu. Divno je bilo gledati to malo stvorenje kako svojim prisustvom u pokretu ispunjava obrise neba. Učio je ponešto svakoga dana ali je morao i štošta zaboraviti; leptire u paučini, kolekcionarske primjerke prepariranih trofeja, priče o učinjenom dobru svaki put kada bi dobio par mrvica hljeba, ta lica ljudi za zategnutim praćkama u rukama, zlaćane kaveze, ćudljive mačke, porušena gnijezda i gmizavce ali ne i raširene ruke djeteta dok leti cvijetnom livadom, skupinu dobrih ljudi pod krošnjom drveta, zviždukanje pastira u cik zore, povike majki koje dozivaju djecu u predvečerje, zvijezde padalice, mjesečinu, kišnu kap na svojim krilima, sunčane dane, lica ljubavi, jata ptica na povratku s dalekog juga, taj poziv na molitvu kada bi prestajao da radi i starac sa sadnicom u ruci. Da to je važno! – u sebi bi potvrđivao zamišljeno. Ponekad bi se odvažio letjeti sam, čak noću i onda kada to nije uvijek bilo pravo drugim pticama. I baš tog dana, vjetar u oštrim naletima iskali svoj bijes i ljubomoru jer ptiče bijaše draže nebu, onom istom kojem nije nikad ni željelo vladati, toliko snažno da mu se vid pomuti a krilca posrnuše te kroz nadškrinut prozor kuće, nekim čudom put ga nanese unutra! Počeo je cvrkutati, zapitavši se zašto to nije češće radio!? Tjeskobu je preplavljao hladan strah te poče tražiti prve zrake Sunca u kući. Njegov cvrkut prekide tupi zvuk, maleno tjelašce se nađe na podu a tišinu prekide njegov zvonki pisak. Uze ga ruka prisutna, položi na dlan. U odsjaju očiju što gasnu i dalje je bio onaj isti vedar dan. Ukočeno tijelo, slika duše u očima, tek par neizrečenih riječi stade; I sada, zar ovakav, još uvijek sam ptica, uvijek sam to želio biti?! – ode smiren k’o oslobođen jer zastori su u sobi pali, Neko ga je cijelo vrijeme posmatrao?! Pogled mu osta na prozorskom oknu, onog istog svjetla što mu ne donese spasa, ali koje svojom prozirnošću budi onu zeru dobra u čovjeku, te bitne čestice prisutnosti savjesti i samokritičnog osjećaja krivice, odgovornosti i pokajanja, te plamove ustrajavanja u mišlju i činjenju dobra. Da to je važno! – u sebi potvrđuješ budno. Pogledaj nekad kroz prozora okno i vidjećeš slobodu, s druge strane ima pak neku sasvim drugu stranu!? Dok stavljaš svoje dlanove na nj i prislanjaš lice, osjećaš se poput djeteta na izlogu, tražiš onu skrivenu radost koja ti je potrebna, tražiš početak, tražiš svoj dom i sve što ti duša ište a potom ako budeš imao sreće, svjedočiti ćeš prizoru nekog novog odraza a istog čovjeka o prozoru. Vjetar nekud utihnu, iščeznu, uzdah nekog čuo sam u sobi, znam to ljubav bitku dobiva!? Početak je zasigurno uvijek i bio tu a kraj se neko vrijeme odlaže. Potrebno je uvijek ono malo vremena, a do ušiju mojih dopire sasvim tiho treperavi cvrkut ptica, hitro žurim da otvorim prozore!

(Visited 128 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments