Priča jedne djevojke

10 okt
Lamija Hašimović

Noćni plašt obasut zvijezdama u sebi krije mnoge tajne, meni tako daleke. Slušajući stari radio i gledajući u treperave zvijezde osjetih sreću i pomislih kako je život divan, ali samo na tren. Iz ove iluzije trgnuše me riječi poznatog pjesnika :“ Čeznem da ti kažem najdublje reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem.“

Ti stihovi pozvaše sjećanja, nimalo draga, gorka kao pelin. Sjećam se kada sam tragala za svojim mjestom pod ovim nebeskim svodom, nisam se pokoravala svim tim trendovima koji su iznova i iznova buđeni iz dubokog sna, zadržali bi se kratak period i ponovo utonuli spokojni do idućeg buđenja. Voljela sam slušati poeziju, tragala sam za izgubljenim riječima koje bi promijenile svijet, to nije bilo dovoljno da bih bila prihvaćena, ali bilo je sasvim dovoljno da osjetim okrutnost svoje generacije, okrutnost mladih koji umjesto da uživaju u ljepoti života, odlučiše da je oduzmu drugima. Više nisam odlazila u školu onim lahkim korakom djevojčice koja se sa osmijehom na licu divi suncu, njegovim zrakama, cvijetu, travi, drveću, brojeći korake koji su me činili sretnom. Sada svaki taj korak postade olovan i težak,  noseći sa sobom bol koja praćena suzama postade simbol moje mladosti. Željela sam mijenjati svijet na bolje,  ali svakodnevno sam slušala istu priču: “Šta ona može, ona je izgubljena nakaza, štreber koji ne ostavlja knjige, a u ostalom ona je žensko.“

Vraćala bih se kući brzim koracima, nadajući se kako ću se odmoriti od svih tih priča, a one ostaše zaglavljenje u mojoj glavi, ne puštajući me da barem na tren pomislim kako nisam manje vrijedna, kako nisam neka nakaza i kako to što sam žensko nije razlog da budem tiha i neprimjetna. Grlila bih jastuk, dok me je bol obuzimala i vladala u meni kao nepokorna zima, šibajući moje srce i puštajući ga samo na tren da osjeti slobodu. Dugo sam se borila sa sobom i svojim mislima, u meni su bile vođene bitke između mojih misli i onih priča što su ostale zaglavljene u mojoj glavi. Moje misli su pokušavale da pokore te priče, ali neuspiješno, sve do jednom. Bio je to još jedan dan koji je izgledao sasvim običan kao i drugi. Čitala sam o ženi koja je uspjela da sačuva živote mnogih zahvaljujući svom znanju i o djevojčici koja se uprkos svim predrasudama u svojoj zajednici izborila za ono o čemu je snila, koja je gledajući smrt u oči prkosno grlila život ne pokazujući strah. Tada sam shvatila koliku snagu posjeduju žene, da one nisu nikave nakaze i da su one one koje mogu promijeniti svijet.

Krenula sam naprijed podignute glave odlučna da promijenim stvari, ne dozvoljavajući drugima da me obeshrabre. Ona djevojčica u meni poče  ponovo sa osmijehom na licu da se divi svim ljepotama ovozemaljskim. Njihovi tekstovi i njihovi projekti vratiše mi snagu i samopouzdanje. Sada će sve biti drugačije, sada ću da pokažem šta jedna djevojka može učiniti!

(Visited 544 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments