Priča iz dnevnika jedne mladosti

29 okt
Aida Omerašević

Popustila sam pred čarobnom slikom koju može samo priroda stvoriti i krenuše gorke suze, koje sam dugo vremena nosila u sebi, ne želeći da iko vidi moju slabost.

– Adela, što plačeš? Tako lijepa, a tužna! Oči ti kao dvije crne masline blistaju na suncu., začuh nepoznati glas iza leđa.

– Izvini, ali poznajemo li se?- pitala sam nepoznatog mladića, brišući suze sa lica.

– A ti se to mene ne sjećaš? Pa, ja sam, Jasmin. Zar se ne sjećaš da smo se zajedno igrali kad smo bili mali? – objašnjavao je smješkajući se.

– A… da… sad se sjećam, –  dok je govorio, vraćale su se davne slike djetinjstva.

– Dobro, ali zašto plačeš? – upita, a lice mu se naglo uozbilji.

– Ma, onako… – odgovorih gledajući niz svjetlucavu rijeku. – Pogledaj ovu ljepotu, zbog ovoga me možda slabost obuzela.

– Da, stvarno je prelijepo, ali ti ne bi smjela biti tužna, jer si i ti isto tako lijepa, poput rajskih ptica! – govorio je mladić, ne štedeći komplimente u želji da me oraspoloži.

– Hvala ti, ali eto.. I ja sam od krvi i mesa. – rekoh mu.

– Pa nisam te vidio sto godina! Šta je s tobom, gdje si?

– U Sarajevu, studiram Pravo. – odgovorih mu glasom koji je postao smireniji.

– Pa super, zaista se radujem zbog tebe. Ostao sam ovdje i završio srednju školu, – pričao je Jasmin, – Zarobila me ljubav prema ovim našim brdima, ljudima i ovo divnoj rijeci. Moram svaki dan doći da je vidim, pa čak i zimi kada napadaju veliki snijegovi.

– I ja ću kada zaršim fakultet doći ovdje živjeti, – počela sam pričati svoje planove, – Ubija me gradska vreva i hladan beton između četiri zida.

– Super, to znači da ću te češće viđati, – obradova se Jasmin, a njegov osmijeh mi je govorio da je iskren.

– Da, naravno. Da obnovimo staro prijateljstvo, – govorila sam otvorenog srca. Riječi su same tekle i stapale se sa tihim žuborom zelene rijeke.

– Izvini, Adela, trebao bih sada ići.

– Hajde, i ja čekam Lejlu, pa ćemo i mi uskoro, – rekoh mu i osjetih da dišem punim plućima zrak, kao da sam se preporodila.

– Onda se vidimo, – reče Jasmin i potrča niz mirišljavu poljanu.

Opet ostadoh sama sa teškim mislima. Jasmin se mnogo promijenio u izgledu, izrastao je u prelijepog momka. Crn, sportski građen, smeđe oči, visok. Ali se uopće nije promijenio u svojoj naravi, koja je bila blaga i prijatna. Dok smo bili djeca, u svemu je popuštao drugima. On mi je tada bio jedini pravi prijatelj. Najviše mi se sviđa njegov osmijeh, koji otkriva zube bijele kao biseri.

– Hej, Adela, hoćemo li? – začuh sestrin glas.

– Lejla, dobro si se sjetila doći, – našalih se sa njom.

– Uh, šuti, da samo znaš gdje se nalazi taj kovač, – reče Lejla pokazujući na par divnih konja.

– Baš su lijepi konji. Taj smeđi s bijelom šarom na čelu je divan.

– Zove se Storm, i meni je najdraži, a i pametan je. Hoćeš li da bude tvoj? Moj je ovaj bijeli.

– Kako to misliš moj? – upitah začuđeno.

– Pa lijepo, tvoj. Ne možeš uvuda autom nigdje stići, – objasni mi sestra. Dodala mi je uzde od Storma i krenule smo niz livadu prema kući, dok se ljetni dan bližio kraju.

Nježna ruka čarobne prirode vratila mi je osmijeh na lice.

(Visited 204 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments