Priča djevojčice oboljele od raka

19 sep
Aldijana Kerkez

Drage dragice moje, sve djevojčice svijeta, željela bih vam reći da svoje pletenice i kikice ne upropaštavate, jer takve ste mi kao lutke!

Sjećam se jutra,
jutra kojeg sam osvanula bez kose, ali potpuno. Pogledavši se u ogledalo, shvatila sam da sam mnogo griješila dok sam plakala kada bi mi mama češljala zamršenu kosu pred spavanje. Tad je to za mene bio fizički bol, sada mnogo više boli, ali boli u duši.
‘Bar mi više vjetar ne može pokvariti frizuru’, tješila sam samu sebe.
A tek oči moje mame, njeno srce, duša, ma sve je jecalo zbog toga. Njena djevojčica, njena maza, njene kikice ružne… Šta je postala?
Kakva je to bolest koja ukrade jedan od ljepših ukrasa svake malene djevojčice?
Ovoga sam se i plašila.
Ne, nije mene bol zamarao, koliko odraz u ogledalu.
I zaplakah.
Tad kao nikad do sad.
A mama?
Možete zamisliti kako se osjeća žena koja je bespomoćna nad svojim djetetom. Suze su i dalje tu, peku mi oči, razbila bih sva ogledala svijeta.
U šta sam se pretvorila?
“Mama, zar nisam više djevojčica?” – pitam je kada se okrenula leđima, vjerovatno kako bi obrisala suze.
“Jesi, mila, ti si moja djevojčica, moja maza i takva si najljepša, i dalje imaš najljepši osmijeh i najsjajniju dušu”, tad je zaplakala ne krijući suze.
Snovima nije mjesto pored mene.
Odavno me život ne mazi, ali sam i dalje mamina maza.
Maze me ruke žene kojima sam ja cijeli život!
Ona je ćutala neko vrijeme i mazila me, a ja opet zaplačem, ali ovaj put od sreće. Srećna sam što je ona tu, što mi drži pažnju svojom pažnjom, što me i ovakvu voli i što svake noći bdi pored mog uzglavlja i moli Boga da njeno čedo samo bude dobro.
Znam.
Znam da i nju boli svaka moja bol, čak duplo više.
Ali ljudi moji, ta žena je jaka i za mene i za sebe. Shvatam da nisam ista kao sve djevojčice, sad više nemam ni kosu, lice mi je odavno blijedo, oči zasijaju samo kad plačem, a tijelo se osušilo, dok se u meni duša cijepa na komade, vješto to prikrivam.
Ne bih da mama zna koliko me sve boli, život najviše, to bi je dotuklo.
Nekima su riječi gorke, srca bolesna, ali moje srce, uvjeravam vas, nikad nije ni dotakla mržnja ni zavist, nisam to dozvolila.
Ljubav me još uvijek drži jakom.
To je jedino zbog čega se smatram posebnom, mada, mama mi često kaže koliko sam posebna, da sam heroina svog života, borac, da sam dijete za poželjeti, da je moj osmijeh svima lijek, meni najviše.
I nasmijem joj se, nije me učila da stalno plačem i ako me poslednjih dana previše maze i paze, svaku želju mi ispunjavaju, nikad nisam sama, pa mi ni bolnica ne pada teško.

Hrabre moje, volite sebe zbog sebe, takvih!

(Visited 480 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments