Pravi prijatelj

11 jun
Eldin Hajdarević

Vrtim u glavi film i gledam sve te slike ljudi koje znam, svi mi se smješkaju, pozdravljaju, svi su oni tu,a nema ih ustvari. Nešto razmišljam da li pravi prijatelj može biti knjiga, ali i ona nekad izda ili možda kroz nju izdamo sami sebe. Mada, nemoguće, u njoj uvijek piše ono isto, ista slova, iste riječi, samo što mi kako se razvijamo tako i shvatamo smisao, pouku i poruku. Dakle mogla bi biti knjiga, ali šta je sa ljudima, gdje su ljudi u svemu tome?

Razmišljam o roditeljima, ali to se podrazumijeva. Tražim nekoga izvan krvnog srodstva, tražim nekoga čija je duša stajala do moje u vrijeme stvaranja, tražim nekoga iz ezela. Vratim film nazad u djetinjstvo, i svi ti prijatelji koji su bili u njemu su nestali, nisu tu, ne krivim ih, ni njih, ni sebe. Svako od nas živi svoju priču, svoj život, svako ima svoju stranu svijeta. Tako je i sa srednjom školom, a mislili smo da smo nerazdvojna ekipa, sad rijetko i da se pozdravimo kad se sretnemo na ulici. Čudni su ti putevi koji nas spajaju-razdvajaju.

Pitam se da li će tako biti i sa fakultetom, dok si tu prijatelj si, kad se rastanemo postajemo prošlost, ali ipak me drži to neko vjerovanje da ovdje stičemo prijatelje za cijeli život. Pa o tome ću onda i pisati tek nakon života.

(Visited 121 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments