Potraga u bijegu

14 feb
Jasmila Talić - Kujundžić

On i njegov nemir. Vječito je putovao. Bio je kornjača. Ahasver. Ukleti Holanđanin. Njegova stopala nisu mogla podnijeti živo blato, i fotoaparate i automatizirajuće reklame, i sve što je isto, i sve što se ponavlja, i sve što hoće da stoji, i da proguta tvoje postojanje. Voz je zahuktao, a kroz prozor su se nizale ljuljačke i talasaste kose i lepršave haljine, i jabuke koje zriju, i žito, i njive, i oznojeni sijači u potkošuljama, i rijeke, i ceste – i tamo na cestama, u autima, treštanje muzike i partijanje, ili pokoji dječiji nosić zalijepljen za prozorsko staklo u želji da spozna ono tamo. Ovaj nemirni dandy sa nakrivljenim šeširom sve je gledao sa ironijom i zaleđenim smiješkom na usnama koje su zaboravile ljubiti. Umrli su voljeni, a sa njima je umrla i njegova vjera. Bježao je suludo od duhova u sebi i oko sebe. Nikad nije mogao stati. Ali, odjednom, njemu se učini: „Eno tamo Ana Karenjina, blijeda, u crnini, bacit će se pod voz.“ I voz je stao. Zahuktao i zapištao. Kondukter u plavoj košulji iz daljine izgledao je kao daleka zvijezda. Šine su se spajale u jedno: kao isprepleteni ljubavnici, u plastu sijena. Ahasver je skinuo šešir i naklonio se jednoj dami, koja bila je kao Afrodita ili Julija ili Marija, sam pojam ljubavi. Vjetar je zapuhao i njen crveni šal je odlepršao. Spustio se na šine. On je vratio šešir na glavu, a Afrodita je nestala. „Ovo je krv ljubavi prema Vronskom, rasuta po djeliću svijeta“, rekao je on i obrisao suze nemira: „Ja više nikad neću biti isti u ovom svijetu, gdje je sve tako brzo, sve je misao, ništa više nije osjećanje. Oh, kad bi se ova krv razlila po planeti Zemlji, možda bih i ja izašao iz voza, sjeo na klupu i mirno posmatrao oblake.“

(Visited 363 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin