Jesen je. Uvijek sam više voljela jesen, nego, recimo proljeće. Proljeće mi je bilo, nekako previše. Jesen me smirivala. Odlučila sam prošetati duž jedne od naših rijeka. Mala, uska, ne tako velika, ma više je to bio potočić sa sve divnim žuborom i svjetlucavim prelomima. Ovdje su jeseni čarobne. Posebne. Ovdje vrijeme stoji.
Minus je tri stepena. Vedro bez ijednog oblačka. Pod pazuhom sam nosila šiltešce, ako usput negdje sjednem. U šiltetu je knjiga. Tako da oboje mogu nositi. Da mi jedna ruka bude slobodna jer uzimam svaki list koji mi se svidi. Svaki list kao cvijet. Kad dođem kući napravit ću herbar. Kao da ih već nemam dovoljno. Stvar je u tome što me svake godine nanovo ispune.
– Taman ću malo sjesti. Malo ću čitati – sama sebi kažem.
Dobila sam na poklon knjigu „Drugi pljubac Gite Danon“. Čitala sam prije. Možda ponešto preskočila pa bih da prelistam, da kompletiram. Držim knjigu ali ne otvaram.
Pred očima mi protrča djevojčurak. Dugih crvenkasto-smeđih pletenica koje se u trku raspliću. Zatvorim oči na momenat. Otvorim oči a pred mene iskoči mladić. Nosi buket od sedam ruža, poprskanih nekim sjajilom. Trči za djevojkom i kroz smijeh viče:
– Znaš da ću te stići! Malo zastade pa opet potrča.
Ustanem i krenem za njima. Bili su kao holivudski glumci. U zanosu. Stopili se sa bojama jeseni. Topli. Mili. Razigrani i drhatvi kao list kad opada. Vijuga čas na jednu čas na drugu stranu dok ne nađe mirnu luku na koju će se ukrcati.
Sakrijem se iza hrasta da me ne vide. Možda se postide. Ne bih da me primijete.
Mladić s leđa uhvati djevojku koja je još bila u ”bijegu”. Okrenuše se u dva kruga i zastadoše.
– Neću te nikada pustiti. Je li znaš to? Reče joj momak.
– Znam. I obori glavu djevojka.
– Ako budemo gledali na ovo kao na jednu gadnu avanturu, iz koje izlazimo kao pobjednici, brže će nam vrijeme proći. Želim da dolaziš na ovo mjesto i dok ja budem odsutan. I tako će ti brže vrijeme proći. A sad hoću da te grlim najjače što mogu. Da ti duže zagrljaj traje.
Zagrliše se jako. Bio je to najduži zagrljaj na svijetu.
– Hej, nemoj da brineš. Čujem ti svaki otkucaj. Smiri se, molim te. Kad ti kažem. Sve će biti dobro.
– Ponesi onaj džemper što sam ti kupila. Evo ti ovaj debeli šal, tebi sam ga isplela. Hej, vidiš moram ti isplesti i kapu. Rukavice imaš. Zima će. Čuvaj se. Ako budeš nekako mogao, javi se. Tek toliko da znam da još dišeš.
– Znaš kako si slatka kad brineš. Skupe ti se obrve a oči kristališu. A tek kad se ljutiš, hahahhaha voljena moja, jedina!
Gledam ih tako zagrljene. Drže se. Jedva. Ali se drže. Mladić joj drži glavu i spusti svoje usne na njeno čelo. Pokušavao je da ju zasmije i ohrabri. Utjehu da joj da. Uzeše se ruku pod ruku i odskakutaše s jedne na drugu nogu. Još uvijek bezbrižni. Idu mi sve dalje i dalje. Izmiču iz vida.
Začuh, u daljini, pješadijske pucnje. Prenuh se i uhvatih za srce. Hoće da iskoči. Razgledam oko sebe, sve mirno. Nigdje nikoga. Žubori potok. Vrijeme stoji. Umotam se debelim šalom. Stegnem ga jako oko vrata. Toliko jako da osjetim žilu kucavicu. Živim. Dišem. Pogled usmjerim prema nebu. Vedro. Lijepo. Nevino i čisto. I ono mene gleda. Utjehu mi daje.
Uvijek sam više voljela jesen.
