Posljednja suza o njoj

4 avg
Adnan Košpo

Dim cigarete, kašalj, nekog starog čovjeka što sjedi u ćošku i tiha muzika, sve što remeti ovaj nered u mojoj glavi. Palim ko zna koju po redu i viknem „sipaj“.
Začuđeno me gleda Samir, konobar ove stare kafane, iako poznat kao pričljiv čovjek, večeras ni on ne progovara. Vraćam stoti put u glavi film od sinoć, trenutak zbog kojeg sjedim tu gdje jesam i pijem ovaj gorki Whiskey. Bila je lijepa baš onako kako je pamtim, onako lijepa kao prije tačno 7 godina, kada sam je posljednji put nazvao svojom, kada sam je posljednji put grlio i osjetio njene vrele usne na mojima. Eh …
Tog dana se još dobro sjećam. Srijeda, „posljednji poziv putnicima za voz za Beograd„ odjekivalo je peronom broj tri. Plava kosa, njene male ruke oko moga vrata, suze u njenim zelenim očima i tiho šaputanje kidali su me na komade.
Nisam dao da suza krene, glumio sam da sam jak …
– „Čuvaj se, ostvari svoje snove, čekat ću te, iako možda više nećeš doći, iako se možda više nikada nećemo vidjeti, ali ću čekati. Tvoja sam … „ – prošaputala je.
„Ne brini, doći ću. Vratit ću se. Beograd nije daleko. Moja, samo moja … „ – odgovorio sam još tiše.
„Samire! Naspi još jednu“ , povikao sam, dok sam se jedva držao za šank.
– „Pretjeruješ“ , prvi put je progovorio i Samir, ali je svejedno nasuo.
Okrenuo sam se tek na kratko i razgledao po kafani, ni starog čovjeka više nije bilo tu, ili ga moje pijane oči više nisu vidjele. Crveni stonjaci sa kockicama i prazne pepljare, gusti dim bili su sve što sam upratio u tim trenucima, pa sam se vratio svom razmišljanju.
„Gdje sam stao?“ – razmišljam i pitam samoga sebe. „ah, da, znam.“
Toga dana sam išao na fakultet, Beograd i san mojih roditelja. Da njihov sin postane neko i da njegove ruke jednom ne budu slabe i u ranama od teških poslova kao njihove. Imao sam samo 20 godina.
Život mi je poklonio uspjeh kao studentu medicine, a nakon fakulteta posao sam lahko našao. Tako me isti taj život i zadržao daleko od svega što se dešavalo u Bosni, u mom rodnom Konjicu, ali i daleko od nje … iako nije prošao ni dan da nisam pomislio na nju.
Nisam se vraćao sve do jučer.
Čim stigoh, pokušao sam doći do svog najboljeg jarana iz tih dječačkih dana, ali nisam uspio, niko mi ništa nije htio ili znao reći, bilo je čudno, ali nisam dalje pitao. Dan sam proveo sa roditeljima, stari iznemogli, ali sretni jer je njihov sin ostvario njihove snove, pa su ponosni sazvali i pola komšiluka, smijeh, sjećanja na djetinjstvo, bosanska kahva i par hurmašica, koje je stara majka napravila za tu „slatku“ bili su dovoljni za sreću. Ali sam izašao da prošetam … da obiđem ulice kojima sam kao dječak trčao, ulice koje su krile moje i njene tajne.
Bilo je teško, ali sam morao … kročiti starom ulicom koja je vodila ka mom i njenom mjestu kraj rijeke.
Kad se samo sjetim koliko smo noći tu zajedno proveli, zagrljeni, bacali kamenčiće u Neretvu, slušali je kako nam šapuće i pjeva najljepšu pjesmu. Koliko samo poljubaca i iskrenih osmijeha je pamtilo to mjesto i čuvalo ih kao najveću tajnu. Taman prođoh par koraka i pogled mi zastade, zaledih se u trenutku. Šetala je tom ulicom, u zagrljaju nekada mog najboljeg druga, poljubila ga je na kratko dok su šetali. Činila se sretnija nego ikada.
A onda su zastali. Oči su im u sekundi bile ispunjene strahom, čuđenjem, šta li … „brate„ – progovorio je.
„Moj brat i žena mog života su umrli prije tačno 7 godina u ovoj ulici. A tko ste vi?„ uzvratio sam, okrenuo glavu i otišao.

„Sipaj! Nije čekala, a obećala je, Samire …“ … suza niz moje lice, posljednja suza o njoj, završila je u čaši. Ispio sam.
Slegao je ramenima i nasuo još jednu bez da sam mu išta rekao … muzika svira, Neretva i dalje teče, a nje nema … Nije čekala.

(Visited 1.270 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments