Posljednja stranica

11 sep
Amina Ajanović

Kažu mnoge ljubavi nemaju posljednje stranice svoje priče. Nemaju zadnje rečenice ispisane bolnim slovima sa razmazanom tintom ljubavi po starom papiru sjećanja, jer nije imao ko pisati, nije želio. Istrošeni postadoše pisci u idejama, siromašni na riječima i oslabljeni u osjećajima. Izgubili su smisao za dočaravanje teksta te su se predali.
Šta bi drugo i mogli? Nisu krivili jedni druge, kirivi su ishod svojih priča, krivili su radnju koju su napisali svojim rukama, krivili su kraj koji je prethodio. Pisci su se rastali, krenuli na svoju stranu, i počeli nove priče, dodijelili nove likove u svojim bajkama sa svim novim mogućnostima, novim šansama i novim njima. Ništa neće više biti kao prije. Priča je ostala nedovršena, pisci zaboravljeni, a likovi napušteni. Osjećaji izblijedili… Nove šanse za njih nema, jer priča je završena i ako nema kraj, na posljednjoj stranici pisalo je sitnim slovima “On i ona su ostali nedorečeni, riječi izgubljene bijahu u vrtlogu osjećaja, a sjećanja ostavljena kao hrana dušama tih krhkih bića. U sjeni ostadoše duše zaljubljenih, zaboravljeni postadoše likovi koji su gradili svoju sudbinu, a sva obećanja pala su u ponor uspomena. Uistinu, priča je završena. Kraj je tu, na čitaocima samo bijaše mogućnost da zamisle zadnje neispisane riječi i sami odrede sudbinu likova”. Malo krupnijim slovima u desnom kutu stajaše malena posveta likovima “U nedokučivim sjećanjima ostadoše zaboravljeni oni, u uspomenama duboko zakopani sa svim bolnim svađama i jednom malom ljubavlju. Uistinu, voljeli su se, to znajte, ali posljednja stranica uvijek prethodi. Knjiga nije beskonačna, zaista, posljednja stranica čeka sve nas. Naši likovi umorni bijahu, nemoćni bijahu nastaviti dalje i zato odlučiše se na nedorečenost, nedefiniranost na zbunjenost. Jer takvi su bili. Voljeli se, a mrzili. U ljubavi su bili, a borili se jedno protiv drugog. Živjeli u sadašnjosti, a putovali kroz vrijeme. I zaista složiše se na kraj, na ovaj neispisani kraj nezavršene priče”.

Posljednje riječi bijahu ispisane. Pisci zatvoriše knjigu i baciše je u kredenac sjećanja. Sada jedno od njih često uzme knjigu, sjedne za tamni stol i pod lampom čita rad svojih suhih ruku. Ponovo, po ko zna koji put čita posljednju stranicu sa boli jer žalost uvijek preuzme njegovo maleno srce žaleći zbog neispisanih riječi. No nastavlja dalje, zatvara staru knjigu i piše novu. Maestralno izvodi rečenice iz svog duhovnog bića i bilježi polako nova sjećanja. Ponekad uzme nekoliko rečenica iz stare knjige tek toliko da bar na kratko oživi zaljubljene likove ponovo. Ali, ne shavata da to nije njihova knjiga. Da oni žive samo u svojoj nedovršenoj bajci i tamo stanuju živeći svoju nesretnu priču. Žive na sitnim slovima posljednje stranice, utopljeni u crnoj tinti, zamračeni između suhih listova, ostavljeni na milost i nemilost posljednje napisane tačke.
Kraj je tu napisan, nevidljiv svima, ali postoji jer završeno bijaše poglavlje zadnje, ali čitati mnogi ne znaju, jer slovima neispisano bijaše, samo u vidu malo razmazane tinte sa natopljenim suzama ugraviran na tom već vlažnom listu stajaše kraj. Taj bolan kraj za koji niko ne znade. Ali postojao je. Uistinu bijaše tu, nevidljiv stajaše na posljednjoj stranici…

(Visited 137 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments