Portret nepoznatog čovjeka

26 sep
Muamer Ibrišević

„Ne, zar ne razumiješ, ja ne moram gledati da bih mogao i vidjeti?!” – tim kreposnim riječima je započinjala predstava u gradskom pozorištu, tog običnog jesenjeg poslijepodneva. Uz poneki zreli podsmijeh i mlađahni prezir, uz negodovanje kritičari su nevoljno i škrto pridavali pažnju mladiću na sceni. Držao se stoički i nesebično, ali odavao ga je običan papir koji mu je drhtao u rukama, poput lista prošaranog jutarnjim mrazom kojeg leluja oštri sjeverac. Začudo, bilo je nešto nedokučivo u tom glasu koji je treperio atmosferom, kovitlajući se u dimu te uzdižući se sve do zatvorenih, maglom orošenih prozora do kojih bi zasigurno isti utihnuo u neskladu tih uzdaha, zahuktalih promatrača. Završen prvi čin, spuštanje zavjese i komešanje ljudi, dok je on iza scene propitujući samog sebe, odlučno odbio stavljati šminku pred ogledalom, uz rječce; „K’o da mi ovo lice nije sasvim dovoljno?” Utom su u ured ušli redatelji oštro protestvujući na nedovoljnu hladnoću i popustljivost u njegovu držanju dajući mu jasno do znanja da tako nije zamišljen glavni lik! „Oprostite, dozvoljavate li mi da Vas nešto pitam?!” – najednom je rekao mladić. „Sve smo već vidjeli i čuli, stoga samo momenat da mi nešto važno i neodložno raspravimo” – odgovoriše, okrenuvši se jedan prema drugom mrmljajući; „ U vezi prošle noći”, – cerili su se samom pomišlju na to. „Vidiš ovu dlaku na mom odijelu” prvi je pokazivao drugom, koji je očito uživao te sa svjetlom kojeg je imao, pogađao je o kojoj nijansi boje je riječ? Mladić je skrenuo pogled prema okačenim slikama na zidu. Odlučio je da posmatra samo jednu, portret nepoznatog čovjeka. „Ko bi to mogao biti?” – pitao se. Otkud tu i zašto sam imao osjećaj da je slika nastala u njegovom odsustvu, po sjećanju nepoznatog autora? – samo su bila neka od pitanja. Ipak, bez sumnje, sigurno je nastala nakon što je isti nešto važno rekao a zatim i uradio!? Prekidoše me u tom mišlju ova dvojica. „Šta si ono htio pitati kolega?” „Ništa važno!” – mladić klimnu glavom. „Vidite, drugi čin samo što nije počeo a zaboravljate da glavni junak uvijek dolazi na vrijeme!” „Mali”- odvratiše tepajući svojstveno. „Sačekaj recital, sve smo ti uredili, baš kako treba!” „Hvala, no budite bez brige jer neke se stvari jednostavno moraju naučiti napamet!”- odgovori. Vratio se potom na binu gdje je na nj iznenađenje bilo posve prijatno, svečano i praznički. Nije osjećao plijesan i vlagu, prethodnu zagušenost a imao imao je osjećaj da je ona magluština izašla na širom otvorena vrata i prozore. Znam, jer sam vidio trake sunca kako se probijaju grijući toplo vesela lica ljudi i djece. „Sada možemo malo odahnuti!” – pomislio je. „Znam, jednoga dana će sigurno sjeverac pokušati da se vrati, šibajući po svojoj mjeri svakoga, potčinjavajući k’o i onaj dim sa podsmijehom će suknuti iz prikrajka s željom da ljudima ugasi plam u oku, taj uzdah zadovoljstva nakon iscrpnog rada, studenom učiniti onu postelju u koju svak na počinak kreće tkajući ju nitima svog mišlja i djela,” – začudo, tako razmišljajući, mladić je imao želju da što manje govori. On, k’o postiđen, stajeći ozarena čela na bini, priđe mu neki nepoznat, odveć stariji čovjek, u sustret k njemu uhvati ga za ruku kratko prozborivši; „Dugo ti je trebalo, ali tvoje ruke su još uvijek tako bijele, osim toga kada si na pravom mjestu uvijek je i pravi trenutak,” – kimnu glavom u znak otpozdrava, ode i izgubi se u prisutnim tjelesima. Uvertiru mjesto nj ipak započe jedan drugi solista, majušno dijete, smiješeći se poče pljeskati rukama kojemu se pridruži cijeli orkestar ruku aplaudirajući.

Zatvorio je oči na tren, samo da nešto vidi? Zatim ponovno opet progleda i kroz one naše iste prozore nazreo je obrise nekih novih vidika koje valja istražiti na koncu, zarad pobjede, utjehu bojažljivima da dosegnu onu nad samim sobom. Ah, kad bi smogli snage prekinuti tu uspavanku i biti ovdje, zbijeni jedni tik pored drugih, zajedno bi svjedočili tome šta možemo dosegnuti, jer iz stolica stvari se ne daju sagledati pravo?! Gledali bismo. Vidjeli bi kako vlada plavet nad zelenim krajolicima. Zlaćano Sunce kako se ogleda u izvoru a nema oblaka da učine hlad onom oznojenom čovjeku na polju. Ne vrijedi Vam braćo dozivati, jer imajte na umu da smo otamo mi samo jedna nejasna mrlja. Vrijedi i za njih isto, ako se oslobode koprene bez sumnje će u nama vidjeti otjelovljenje oaze koju su dugo tražili za sebe u nepreglednim prostranstvima kojih nije nikad dosta. Pozdravljajući se odlazeći, mladiću kroz glavu sinu portret onog nepoznatog čovjeka, smiješeći se blago samom sebi, iznova čudeći se načinu na kojeg ga je upoznao i posve odlučan vratiti se u ured s nekim jasnim predosjećajem da više neće zateći tamo onu dvojicu.

(Visited 242 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments