Ponosna na svoju domovinu

29 sep
Emina Ahmetović

Ustala je. Osjetila hladnoću parketa. Prsti su joj zaleđeni, uletjela je začas u mamine papuče. Topao čaj i blistavi mamin osmijeh prijatno ju dočekaše u kuhinji. Uz topli čaj započela je razgovor sa majkom. Jedino njoj je mogla da povjeri sve svoje tajne, jer je jedino nju imala.  A onda ih prekide zvuk njenog telefona.
,, Majko , dobila sam poziv da idem na seminar u Sarajevo, dobila sam priliku da radim na jednom od najvećih projekata ” – govorila je.
Majka ju je odmah podržala jer je znala koliko dugo iščekuje taj projekat .Već  idućeg dana, dok ju je zora budila, bila je spremna za put.  A već ubrzo se našla u starom hostelu ,, Srce Sarajeva” . Vesela lica ju dočekaše. Svi spremni za rad i borbu stajali su i čekali svoje zadatke.

Ponekad dok je bila mala mislila je da je pametna, da zna i ono što misli da zna, barem je sama sebe  uvjeravala u to. Danas, misli da je samu sebe naučila tri osnovne stvari. Da je čovjek ljudsko biće onoliko koliko voli, da je samopouzdanje cilj uspjeha i da ljubav pobjeđuje svako zlo.
,, Zdravo”  – pozdravi ju umiljati glasić. Odgovorila mu je veoma ljubazno, kao što je i on njoj uputio pozdrav.
” Ja sam Dejan“, započeo je, „ prvi put si ovdje? Želio bih da ti poželim dobrodošlicu”.
Kako ju je obradovao taj glas, kako joj je samo dodirnuo unutrašnju stranu i ujedno je zbunio.
,, Moram da idem da se raspikaram”, rekla je i nestala sva izgubljena. Zašto ju je Dejan ovako uzrujao da je čak zaboravila da mu se zahvali.
Koja slučajnost, već idućeg dana dobila je svog partnera za rad, bio je to Dejan. Dobro su se slagali i odlično surađivali. Bili su najvrijedniji i najnapredniji članovi . Dani su prolazili, a prema Dejanu je gajila neku posebnu vrstu osjećanja. Poznavajući sebe, znala je da neće moći to da trpi, ali nije joj bio ni problem već nakon nekoliko dana. Usne na usnama, srca se sudaraju u istom ritmu. Dok novembarska kiša lije, stopljeni su jedno sa drugim. Gradili su njihov svijet, nedostupan za druge. Sazidat će ga od najčvršćeg materijala da ga niko nikad ne razruši. On Dejan, ona Amina.
Kiša  je tu noć za inat padala najjače no ikad , a  bijesni vjetar je dočekao zoru sa njima. Idućih dana je bila toliko sretna da nije vjerovala da se sve te stvari događaju njoj. Uživala je sa Dejanom, u njegovoj pažnji, malim iznenađenjima.

Veselo novembarsko sunce lagano se pružalo Sarajevskim ljepotama. Uz laganu kahvicu, na Baščršiji završila je kratka veza i uminula je ljubav. Sarajevo je grad zakopan u dobokim sjećanjima naroda, to je grad koji je doživio mnogo lijepog i pretrpio mnogo muka. Sarajevo je kao šarena vrpca, satkana od više različitih naroda i kultura, koji zajedno žive u miru. Rijeka Miljacka nekad  je bila simbol grada. Sarajevsle porodice mnogo govore o njoj, ali jedna misao im je posebno ostala urezana u sjećanje: ,, Miljacka nije rijeka za kojom se gledalo i divilo, to je rijeka za kojom se žudilo. Da je samo malo veća, kome bi sve inspiracija bila!“ Zvukovi čekića sarajevskih zanatlija davali su lijepu harmoniju njihovom razgovoru.
Dok su ispijali kahvu, Dejan je tihim glasom započeo: ,, Moj otac je bio u srpskoj vojsci, dok je tvoj otac bio u Armiji BiH. Svako od nas bio je uz svoj narod…“
,,Osjećaš li ti ovaj grad svojim?”, nijemo ga je upitala.
,, Da , naravno da osjećam, zar bih sad bio ovdje da ne volim ovaj grad, koliko mi samo prija miris svih ovih šuma, rijeka.. Koliko samo volim šetnju ovim gradom. Koračajući njm osjećam kao da pripadam ovdje, međutim, mi pripadamo različitim narodima, narodima koji su ratovali”. ,,Dejane,  da možeš da biraš, gdje bi živio?”
,, U Bosni, Amina, ovo je moja zemlja, imam mnogo prijatelja ovdje, borim se ovdje, moje srce je ovdje, ja pripadam ovdje! Ovo je moja zemlja, ali narodi u njoj nisu složni.. Bosna je zemlja na koju ti, a samim tim i svi mi ostali, možemo da budemo ponosni!”

Nasred Baščaršije, uz laganu kahvicu, zvuk čekića, okupljeni slobodnim golubovima uminula je jedna ljubav.
,,Volio bih da sam mogao birati uz koji narod da budem u to vrijeme, da sam poput golubica, koje slobodno lete, ali sudbina nam je propisala tako”.  Dejan i Amina su ostali u dobrim odnosima i dijelili su onu glavnu i najveću ljubav. Voljeli su Bosnu! U srcima su oboje bili Bošnjaci, bez obzira na narodnost!

 

(Visited 651 times, 2 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments