Ponoćni krik…

8 feb
Emira Beganović

Stojim pred ogledalom,

prašnjavi rubovi svjedoče o njegovoj starosti.

Razbijeno je,

vidim hiljade malih odraza.

Ponoć dolazi.

Osjećam njeno prisustvo.

Njena tamna haljina dodiruje mi bose noge.

Drhtim jer znam da će kao i uvijek, donijeti tamne uspomene.

One mirišu na neki neobičan i zloćudan miris,

na nešto što mami i privlači.

O da, mirišu na bol!

Nestala je svjetlost.

Nestali su bijeli golubovi dok se ispod trepavica polako izvlače suze…

Vjetar huči.

Savija grane breze što raste…

Zvijezde ne trepere.

Neka čudna melankolija stoji kao stražar i čeka…

Krvavo čelo mi se nabire i poziva onu slabu hrabrost u pomoć.

Vidim njenu bijelu zastavu, lagano mi maše dok odlazi…

I noć je, tamna, tamna i strašna, skrila sve krike,

sve krike koji se nakupljaju godinama u ovoj napaćenoj duši…

A tamna kraljica samo stoji u uglu i smije se.

Njeni zubi sjaje kao nečista savjest.

„Tu sam!“, govori mi i prilazi s koferom.

Prosipa mi pred noge sjećanja, a ona lagano puze uz tijelo.

Gutaju me…

Borim se…

Savladana sam!

Prvo šutim, stišćem zube, podnosim bol, usne se otvaraju, izlazi krik…

Ali tamna noć sve guta…

I niko me ne čuje…

***Tekst preuzet iz magazina Preventeen čiji je izdavač Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE***

(Visited 83 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin