Podrumska operaciona sala

20 jan
Lejla Ibrulj

Za razliku od operacionog stola, postoji i onaj drugi. Kafanski. Za njim su se ljudi češće krpili, nego u operacionoj sali. – Magic Whisperer

Kafane, klubovi, pabovi, sve su to bila mje-sta za velike kada smo mi odrastali. Ustvari, pitanje je kada si uopće dovoljno veliki za kafanski stol i onu jednu kafansku priču.

Ne znam točno, ali sigurna sam da postoji dan kada osjetiš da je došlo vrijeme za jedan izlazak, da se iskradeš iz kuće, sa rajom i odeš do nekog prvog podruma gdje svira vaša muzika, gdje si došao da im ispričaš šta ti je, da zaplačeš, pa se onda nasmiješ, ustaneš i zaplešeš, zaboraviš. Nakratko.

Pitala sam nekoliko osoba zašto odlaze na takva mjesta, pa jedan, čak, odmah pje-smom odgovori.

Zanijela me svjetla velikoga grada, al’ ne dam bolu da me slomi. Kada se vrate skitni-ce iz velikog svijeta, dvije muzike toga dana sviraće, al’ kako kome, jedna meni za vese-lje , druga tužnom srcu mome. (Anes)

Jedan je život i to je činjenica. Kratak, kako za koga. Ali da se ne varamo, koliko god trajao jedan je i treba ga znati iskoristiti.

I sada da se nitko ne bi osjetio izostavljenim, imate na raspolaganju sve žanrove muzike, mjesta na kojima to možete slušati, bilo da vam svira radio, CD, neka cool grupa, ili pjeva, kod nas žargonski rečeno, kafanska pjevačica, imate gdje pobjeći.

Možda je bijeg suština priče, možda nije, ali naišla sam na ljude koji misle isto.

Volim otići u kafanu, jer mi to predstavlja bijeg od problema. Mislim da nam je svima potrebno malo opuštanja, smijanja, pjeva-nja i plesanja, a i noć brže prođe. Najviše volim sa svojim prijateljima slaviti rođendane, jer to su, ipak, značajni događaji u njihovim životima. (Mia)

Nekada treba duši odušak od svega, zaborav, treba glasna muzika da nadjača unutarnji monolog, treba nekada društvo oko stola koje u nekim situacijama liči na doktore, zapitkuju, čačkaju, zašivaju rane, pomažu. Treba i odmor od učenja, posla, a da nije krevet.

Možda stvarno u tim kafanama vrijeme stane bar na sekund, pa se uhvatiš da razmišljaš istovremeno o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Pa te ponese pjesma, digneš ruke i zapjevaš na sav glas, jer nitko te u toj gužvi ne čuje, iako možda ne znaš pjevati. Kruže priče o prvim ljubavima, tu je prvi ples i ona starica koja prodaje ruže za Osmi mart. Poznanstva, prijateljstva, ogromne količine pozitivne energije, nasmijana lica, proslave, ljubav, suze, praznici i tako une-dogled. Pa ni najkulturnija mjesta u gradu, usudila bih se reći, nemaju priče kao one koje su izašle iz kafana ili ostale ispod onog kariranog stolnjaka.

Volim kafanu, jer sam u njoj upoznala svoga sadašnjeg momka i to je jedan od razloga. Tu se ljudi pomalo i socijaliziraju, upoznaješ se sa novim ljudima, družiš se, barem tije-kom tih nekoliko sati uživaš i izbaciš nega-tivnu energiju iz sebe. (Alma)

Minus i minus su uvijek davali plus, ljudi dođu da se oslobode negativnog, a oko tebe kruži samo pozitiva.

Posljednjih dana obilježavalo se mnogo toga u našoj državi, pa se i po kafanama slavila naša nogometna reprezentacija, tugovalo se zbog gubitka, slavio se Dan neovisnosti BiH, Dan Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a slavila se i Noć vještica.

Ja sam bila dio Noći vještica i kažem vam iz prve ruke, ljudi su bili sretni, bili smo likovi sa malih TV ekrana, iz filmova, serija, bili smo ono što smo htjeli. Strašni i maskirani da, ali iskreno nasmijani. Negdje je svirao metal, negdje pop, a negdje možda i Šaban, al’ je to opet bila Noć vještica na bosanski način.

I svaki put u kafani nešto je na naš način, traži se „ona moja pjesma“, a prije refrena pjesme ide obavezan dio: „Pa kaže“, ruke u zrak i mozak na pašu.

Kažu ukoliko vas je nešto činilo sretnim, vrijedilo je. Ako poslije kafane i sutradan kad vam se vrati film imate čemu da se smijete, onda je to bio pun pogodak.

 

**Tekst preuzet iz magazina Preventeen**

(Visited 288 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin