Pod krovom je porodice najljepše duši

23 avg
Alma Muharemović

Otvaram oči izlazeći iz vlastitih snova i kao po navici, osjetih teret realnosti nad sobom, pa se što prije probudih, da stignem sve da obavim. Misli mi pročisti blagi miris moje kuće, lijep prizor moje sobe… i osjetih se živom. Pa, nedjelja je!
Nedjelja je i kući sam. I svi su tu. Spade nešto sa srca, teško tri nedjelje koje provedoh izvan kuće.
Udahnem malo bolje da se osvježim, a mnogobrojni mirisi mamine hrane razbuktaše svaki dio mene… Probudiše sjećanja na sve dane bez odlazaka. Na sve lijepe momente i osjećaje sigurnosti pod okriljem svoje porodice. Srce se stegnu, haman da se jedva osjeti. Dušu obuze neka tuga jer je to samo dan, dva ili daj Bože tri u mjesecu, a opet me i obradova činjenica da imam još čak cijeli dan da uživam. Skupih snage, zapovijedih suzama da ne izlaze nigdje i desnom nogom zakoračih u dnevni boravak.
Prizor mi obuze dušu. Babo i mati, kao po običaju, sjede uz čaj i po koji keksić, suzdržavajući se sve više da ne pojedu šta ne bi smjeli, a u šolji pored njihovih, tačna doza moga jutra. Ko će k’o mati. “Hajde ‘ćeri, naspava li mi se kako treba?”- izgovori mati, a ja ponesena osjećajem da neko misli na mene, na moje spavanje pa čak i na moju toplu vodu sa medom, izustih samo; “Jesam, mama.” i progutah knedlu veliku kao srce majčino i sjedoh pored njih, jer između njih niko ne smije i ne treba. Potonuše sve obaveze i sav dunjaluk duboko u nepoznato, a na površini, do jučer uzburkanog a sad već zabrinjavajuće mirnog mora, ostade srce puno sreće, puno ljubavi… i pripadanja.
Ostadoh ja, u zagrljaju svojih roditelja. “Opet ne jedeš, na tebi se vidi” – trznu me otac iz razmišljanja. Osjetih dozu napadanja i poželih da takve napade doživljavam češće. “Jedem, babo, ne brini se.” Uze me za ruku, i dovede pred pun stol. Mati je, vidi se, sabahom ustala i spremila sve što najviše volim. Napunih sve. Dušu, srce, želudac, život.. sve se ispunilo u samo par sati. Ah te čari porodice.. Poče padati mrak i vrijeme da se krene, dođe. Spakovah stvari a mati zapitkujući fali li mi šta, ubaci teglu meda, koju je kupila sebi, i po koji novčić da mi se nađe, i stidljivo upita imam li još mjesta u torbi. Rekoh da imam, a ona donese zdjelice i kutijice napunjene svim što volim i doda; “Nemoj da si gladna.” Otac će na jaciju, ponijet će mi stvari i ispratit me do autobusa, a mati ne može, doći će gosti, treba šta spremiti. Osjetih opet onu težinu u prsima, sve težu i težu. Poljubih je i zagrli, a ona mene što prije, da ne bi zaplakala pa me nasekirala. Osta na pragu, mašući, lice obasjaše suze… a ja pomislih.. eh moja mati, odsad je život samo odlazak i dolazak. Uzdahom i suzom da je ne vidi babo.. ispratih rečenicu…Nije kuća tamo gdje si ti, nego tamo gdje je porodica.

(Visited 1.368 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments