(Po) Čemu podjela?

21 dec
Nedim Gondžić

Skoro mjesec dana unazad gost sam u naselju Petrovići, 18 km udaljenom od grada Olova. Dok je ovaj tekst kuljao u svojoj idejnoj praverziji (ili bilje rečeno, praverzijama) pročitao sam drugi tekst u kojem (očito samoprozvani) društveni analitičar vrši klasifikaciju svekolikog življa, pa ih dijeli na neobrazovane, poluobrazovane i obrazovane. On se najviše boji ove druge skupine, dok mu prva ne smeta, jer njoj pripadaju ljudi koji su vjerovatno na selima i rade svoje poslove. Ogoljeno, to bi zvučalo ovako: primitivne skupine, neka ih dalje od mene. Mnogi će, nažalost, pristati na tu podjelu.


Mene ovaj boravak neumorno ubjeđuje u suprotno, te mi direktno ili manje direktno govori o besmislenosti ove klasifikacije. Što se tiče starijeg dijela društva ovog naselja, to su općenito kazano, majstori svog’ zanata; izuzetno osposobljeni za vlastito znimanje, daleko od ideje neobrazovanosti. Neki od pripadnika ovog sloja su fakultetski obrazovani, sa već značajnim radnim stažom iza sebe; dočekuju ili su dočekali penzionerske dane.

Što se tiče mlađe populacije, jedna od čestih rečenica upućenih meni, omladincu, tokom ovih dana bila je: “Ma bilo je više omladine prethodnih godina.” Rečenična konstrukcija čiji je prvi cilj objasniti sugovorniku izvjesna kretanja stanovništva u sebi nosi i obrise nostalgije.
Pružila im se prilika, otišli su. Moglo bi se stati na tome. Neki zbog obrazovanja, neki zbog posla, neki zbog udaljenosti od velikih centara, neki zbog oslabljene putne komunikacije, koja je opet (kako cinično) uvjetovana ovim što je izazvala – masovnim iseljeljavanjem. Sasvim je vjerovatno da je jedan od motiva i percepcija društva, koja počiva na sada već ustaljenoj klasifikaciji sa početka teksta. Bježeći od toga da budu dio prve skupine, koriste prostorni “bijeg”, koji je najočitiji, a vjerovatno i najefikasniji.

Ovi koji su ostali tu; nsvjesno, a opet neumorno; pokazuju besmislenost navedene klasifikacije. Dječaci, djevojčice; momci, djevojke; učenici, studenti, porodična radna snaga… Što se obrazovanja tiče, vjerujem da bi trenutni studenti svojom raznolikošću uspjeli zadovoljiti ponudu bilo koje struke. Humanističke, društvene, prirodne, tehničke… Rasporedili su se kvalitetno. Svršenici fakulteta (koji su slobodne studentske dane provodili isključivo u Petrovićima)  danas djeluju u društvu skladno sa vlastitim mogućnostima.


Ovi koji su studenti i učenici ili radnici i radnice, uz svoje profesionalne obaveze su svakodnevno aktivni u porodičnim poslovima. Značajnu pažnju ovih dana poklanjaju malinama, koje se u svakako mogu percipirati kao izvjestan simbol nade.
Kada se ovako stvari postave, moglo bi se reći da je ovdje svaki pojedinac postavio ciljeve u nekoliko meta; a to je sve, samo ne neobrazovanost.
Isforsirana studentska šala ovih godina je opis roditeljskog ideala: “Studira i radi”. Ako je to tako, onda je primjer ovih omladinaca ideal iznad ideala.

Tokom mjeseca ramazana, uočljiva je i religioznost ovog stanovništva, koja tokom ovog perioda dobiva na svojoj vanjštini, kroz svakodnevne skupne obrede i molitve. U malom broju, ali redovni posjetitelji hrama/džamije. Ne pripadaju onoj skupini (kojom se religija danas prikazje izrazito negativno) koja vođama “klima glavom”, nego znaju (ili su u procesu saznavanja, jer je apsolutno znanje relativna kategorija) zbog čega vjeruju i izvršavaju obrede.

(Visited 213 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments