Pljusak

15 jul
Azra Sinanović

Sjedila sam na starim stepenicama ispred naše zgrade. Odjednom u neizbježnoj sekundi ispred mene se pojavi mnoštvo različitih osoba. Mozda mi nećete vjerovati ali moje oči nisu primijetile da se kiša prosula u naš pomalo zaboravljeni kraj. Padala je svaku minutu sve jače i jače. Čula se melodija kapljica po starim olucima. Svi su gledali u kišu, nije mi bilo jasno zašto. Posmatrala sam ih sa velikim čuđenjem. To je trajalo sve dok me jedan sijedi starac nije uhvatio za ruku. Srce mi je kucalo tada jače nego inače. Upitao me želim li da znam zašto svi gledaju u kišu. Klimnula sam glavom jer riječi nisu izlazile, čuo se samo zvuk kiše po krovovima i kapljice koje su padale u velike lokve. Onda me on pomilova po kosi i reče:

“Vidiš draga moja, za sve ovo vrijeme dok sam živ naučio sam nešto u životu. Naučio sam da se ljudi mijenjaju. Vjeruj mi, njihovo raspoloženje ovisi o njihovim osjećajima. Vidiš ovaj pljusak, ljudi su poput njega. Pojave se, možda nekome unesu nemir u srce a nekome mir. ”

Poslije toga on ušuti, skrenu pogled ka kiši dok ruke prekrsti na leđa.

Upitah ga: “A onda?”
Udahnuo je duboko, pogledao me i kroz osmijeh izustio:

“Onda srce moje nestanu, i tada nastaje tišina. Baš poput ovog pljuska. Ostaneš samo ti. Ona osoba koja želi čekati svoj ponovni mir dočekati će taj pljusak opet ali osobi kojoj je pljusak donio nemir,neka ga ne čeka. Ponekad se čovjek izgubi i čeka one koji njemu ne žele doći. Čeka ali kad’ taj pljusak dođe slomi ga. Nauči nešto, ako tvoj pljusak tebi donosi mir čekaj ga ali ako te ne čini sretnom okreni se, ne gledaj i ne slušaj.”

IAKO CE ON PONOVO DOĆI AKO NIJE MIR ZNAJ DA ĆE BRZO PROĆI ♡

(Visited 212 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments