Pjesme bez muzike, pjevači bez glasa

24 jan
Emina Sarajlić

Muzika je prisutna od početka razvoja čovječanstva, a, kako nam je ma poznato, ona se kroz vrijeme mijenjala. Kako uzrokom stvaranja, vrstama melodija, tako i sadržajem tekstova.

Dvadeseti vijek bio je zlatno doba napretka za ovu vrstu umjetnosti; razvoj žanrova, pa snimanje, pa obrada, pa električni instrumenti, reprodukcija kroz radio, walkman, stereo, pa kućna upotreba gramofona, gramofonske ploče, zatim kasete, a u konačnici CD.

Druga polovina dvadesetog vijeka bila je doba potpunog uživanja u svemu što nam je taj napredak nudio: Tvoja omiljena pjesma u tvome džepu kamo god da ideš, šta god da radiš, a na javnim mjestima na kojima nije prikladna buka imao si na raspolaganju slušalice, jeftine instrumente za svakog ko se želi okušati u sviranju, muzičke škole, lokalne svirke i koncerte.

Na prijelazu u dvadeset i prvi vijek, skoro svi njeni obožavatelji su očekivali da će se ovakav odnos prema melodijama nastaviti i da će time doći do apsolutnog vrhunca i poleta razvoja muzike i njene kreativnosti, koja je nekima hobi, nekima zanimanje, nekima zanimacija, ali svima nama zasigurno izvor ultimativne zabave i ubijanja mo-notonije. Međutim, muzička industrija tom očekivanju potpuno kontrira i tone do same Marijanske brazde, a možda je čak počela i kopati po dnu.

Muzički spotovi, koji su u prošlosti slikovito predstavljali emocije koje pjesma budi, s mnogo metafora i višeznačnica, su danas svi, najprostije rečeno: polucenzurirani filmovi za odrasle.

Sve ide na isti kalup: Neki tip, nije posebno privlačan – ali ima skupu odjeću, je u diskoteci, pleše, prijeti pištoljem konkurenciji oko sebe, plaća piće mnoštvu cura s izvještačenim proporcijama 100-50-150 cm, one proljevaju to piće po golim dijelovima svog tijela i smiju se, poneka prebaci nogu preko njega pa mu pleše u krilu, sve imaju šorceve kraće od prosječnog ženskog donjeg veša, a cijela diskoteka pije, puši, drogira se, iz po-zadine bliješte LED svjetla, i oči bodu tigrasti motivi, čupavo roze krzno i zlatni lanci. Neki neće ni preslušati pjesmu, nego pregledati spot ugašena zvuka na YouTubeu.

Jednim klikom donirali su tako novac izvođaču, te mu podigli gledanost, i on je i bogatiji i popularniji, i njemu ništa drugo nije važno.

Pjesme današnjih pjevačica idu otprilike ovako: Spavala sam s pola grada ne bih li preboljela tebe, s kojim sam jednom pijana zaglavila u liftu, iako si oženjen. I ovakve pjesme danas počinju slušati djevojčice od 11-12 godina i diviti im se.

A onda, kada sve i jedna od njih napusti srednju školu sa stomakom do zuba, nikome navodno nije jasno zašto. Tematika svake muzičke numere bazirana je na kalup: seks, alkohol, droga, varanje, kajanje. I šta da nauči iz toga neko ko to sluša, osim da je to najzabavniji način života koji se svakako mora isprobati?!

Naravno, ovih tema bilo je prepleteno u mnogim pjesmama i prije 20, 30, 40 godi-na. Sjetimo se Bijelog dugmeta i zadnjeg sjedišta auta, ili gospodina Brownstonea od Guns ‘N’ Rosesa. Razlika je u tome što u to vrijeme riječi tipa spavanje, seks, piva, hašiš, marihuana nisu smjele biti korištene, pa se samo nagovještavalo o čemu se govori u pojedinoj pjesmi, i nijedan muzičar ili grupa se nisu proslavili s pjesmama te vrste nego su imali druga djela vrijedna divljenja, a ovo je bilo usputno i čisto za zabavu i sprdnju, ili možda čak i kontradiktorno.

Danas, nažalost, to više nije jedna od tematika muzike nego osnovna i najčešća, a možda ubrzo i jedina. I to bi se sve nekako moglo progutati kao nešto što čini samo polovinu muzičke numere, da je druga po-lovina kvalitetna, što i jeste muzika kao ta-kva, instrumentalna pozadina i vokali. Međutim, instrumenti se više uopće i ne koriste prilikom stvaranja muzike.

Malo čudno doba, zar ne? Imamo tu skupinu zvukova: bip, bup, cingli, tras, i kombiniramo ih. To su otprilike one note koje si mogao čuti na snimci kopčanja na dial up internet u devedesetim godinama prošlog vijeka. Na računaru sastavimo tih par kom-binacija u automatiziranim programima i to nam bude osnova. Ne znaš pjevati, a imaš pun džep? Ni to nije problem. U jedan od tih programčića ubacimo tvoj glas koji otprilike ima isti zvuk kao kreštanje mačke kojoj sta-neš na rep, i sve i jedan falš je ispravljen. A, kako ćeš uživo ako ne znaš pjevati, a pjevač si? Hvala Bogu na tehnologiji, pa imamo playback! A, ne mora to ni lijepo zvučati niti se moraš zamarati ispravkama ukoliko imaš vitko tijelo i zanosan pogled, prijavi se jed-nostavno na neko muzičko takmičenje koje gleda novo najbolje lice naslovnice, a ne glas radiostanice! Iako danas rapidno tonu obrazovanje, zdravstvo, ekonomija, bar mo-žemo bit’ sretni pa na TV-u još uvijek imamo nebrojeno Zvijezda, Zvjezdica, Faktora, vra-gova, pa ako nemaš od čeg’ da živiš – uvijek možeš pjevati. Možeš uvijek, naravno, i da budeš DJ. Danas neko ko je DJ nema bla-ge veze s nazivom svog zanimanja. Uzimaš pare jer sjediš iza laptopa i puštaš muziku u kafićima. Za sve one koji ne znaju, DJ je skraćenica za Disc Jockey, što bi u prijevodu značilo „onaj koji upravlja pločama“.

U doba kada je nastao taj naziv, Disc Jockeyi su u klubovima pred svojom publikom mi-jenjali pjesme uz pomoć miksete i gramo-fona, i to snalaženje u mjestu je bila njihova umjetnost, a ne napraviti nešto kod kuće pa puštati. Najbolji pokazatelj svega navede-nog bile bi balkanske cajke. Namjerno neću reći turbo folk, niti narodnjaci, jer bih time vrijeđala starije i poštovane pjevače koji nisu stvarali svoju muziku koja je dotakla nebrojeno srca da bi bili u istom rangu kao i današnje pjevačice s imenima geografskih pojmova i životinja (Afrika, Atina, Maca, Kuca, Obala Slonovače, Mravojed…). Međutim, koliko se naša muzička industrija truje toliko to radi i ostatak svijeta. Surfajući po famoznom YouTubeu, našla sam da je jedna od najpopularnijih pjesama na Balkanu u proteklih par godina Tron od neke Mimi Oro, za koju prvi put čujem a bolje da i nisam čula. Tekst pjesme kaže: Dosta jeftinih kafana, tu su elitni klubovi, moj bogati dečko i fensi drugovi, Don Perinjon i Moet, tri ture, pa opet… i vodi s jednim i po milionom pre-gleda na muzički video.

U svijetu ubjedljivo vodi Nicki Minaj sa svojom Anakondom i preko 550 miliona pregle-da, te u prijevodu kaže: Rekao mi je da je ovo pravo, da voli moj seksipil, jer ne voli ih koščate, voli nešto što može da uhvati, jer moja anakonda neće, moja anakonda neće, moja anakonda te neće osim ako imaš zemičke, dušo.

Kako divno doba za živjeti u njemu! Usporedite pjevače i grupe tipa Beatlesa, Michaela Jacksona, Đorđa Balaševića, Tome Zdrav-kovića, Crvene Jabuke, 2Paca i Whitney Houston s Lil ‘Wayneom, Lunom, MC Sto-janom i Miley Cyrus.

Zapitam se, da li će za 50 godina ijedan DJ znati kako izgleda gramofonska ploča? Da li će biti ijedan koncert na koji će neko na binu iznijeti pravi pravcati instrument, a ne uređaj koji oponaša njegov zvuk? Da li će mali, lokalni bendovi, izuzeci koji još uvijek vole ono što nam je dao dvadeseti vijek, imati kome svirati? Da li će talenat za muzi-ku imati ikakvu i najmanju vrijednost?

Da li će jedan dan neki dječak ili djevojčica sjediti u svojoj sobi, u još gorem vremenu nego što smo mi sad, nositi lance oko vra-ta, slušati Tron i plakati zato što je rođen/a u pogrešnoj generaciji? Najvažnije, da li će riječ umjetnost izgubiti svoje značenje u potpunosti?

Napravi promjenu još danas. Leopold Stokowski jednom reče: Slikar svoje slike slika na platnu, ali muzičar svoje slike slika na tišini.

**Tekst preuzet iz magazina Preventeen**

 

(Visited 514 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin