Pjesma izbjeglice iz Damaska

Da sam imao mudrost
drevnih duhovnih putnika,
šapnuo bih samome sebi.
„Mržnja će varvare da pomori.”

Ali, meni je drhtao glas!!!

Već, mučki zaklan, onako mrtav,
sjeo sam na zidine
iznad grada i gledajući guste oblake prašine,
oplakivao sam vrtove Damaska.
Ni otišao nisam, a u meni se
bolna čežnja razgorjela.

Sjetio sam se, dok gledala si u zvjezdano nebo
molila si me da te odvedem
u neznana i daleka prostranstva.

Ja sam tada gledao u tvoje oči i vidio kako u
rukama, bijelim krinovima, ljuljaš naše čedo.

Tvoj glas je bio ljepši od žubora česme
u vreloj pustinji.
Tvoj dah mi je bio draži od blagog povjetarca.

Sada bolan sjedim, i od suza
zamućenim pogledom
tražim, pod kojom zidinom našeg zavičaja
ti si noćas usnula?!

Onaj što svoju ljubljenu u rukama drži, ne zna
kakva je bol nezvanog rastanka!