Pismo tuge

28 avg
Adna Jusić

Otvaram oči , nekako sa pola snage. Ne znam više da li je san ili java. Grudi pune bola kidaju u meni svaku žicu što me nekoć činila sretnom. U centru sam raspada sopstvenog svijeta , onog kojeg niko ne razumije.
U svijetu sam gdje pokušavam naći samo jednu svijetlu zraku sunca u svom životu.
Svaki dan je sumoran i težak , a noći tužne i bolne.
Danju crtam osmijeh, da bih noću suzama ga skidala.
Svaka riječ neku tugu skriva , neku težinu ima.
Svaka riječ je gorka i boli , a to samo srce i duša zna.
Gubim se. Raspadam se. Trčim za srećom. Bježi mi uporno.
Samo ne znam da li to radi zato što ona to želi ili ju neko drugi vuce sa sobom.

Ponovo otvaram oči , i znaš šta? Tušim se u svojim suzama. Toliko su duboke da me vuku na dno.

Kad sam njega upoznala , bio je oličenje dobrote. Ne može to svako biti. Bog to jednom stvori. Osobu kojoj su tuđe emocije preće od njegovih. Bože osoba kojoj si sve i koja je spremna dati sve za tebe. Najgore je kad to ne vide oni koji bi trebali. Vidim ja i to mi je dovoljno.
Zbog svih ostalih jednu da osuđuju , a ne znaju kakvu grešku prave.
Užas i katastrofa . Život se raspada na samu pomisao da te zelene oči više ne gledaju moje. Užas na pomisao da se više neće gubiti u njima.
Iz dana u dan, oči se sve teže otvaraju na pomisao da me nece gledat više. Ne trebaju se nikad ni otvoriti ako njega ne bude. Bile su zatvorene sve dok njega nisam ugledala. Pitaš se kako? Srce je gledalo.
Tad sam oživjela

Ako tvoja sreća zavisi od postupaka drugih osoba onda zaista ne možeš biti sretna osoba.
Ne dopusti da se osjećaš ovako. Budi svoj.

(Visited 271 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments