Nekada ti pišem pisma duga
U mojoj glavi samo
I sve zablude i boli
Na tvoja vrata stižu jos jednom u nizu
Ja ih ne šaljem
Ali ona svejedno stižu
Kao u Rodama
Naglas izgovaram svako „zašto“ i tvoje „zato što“ itd. itd .
Ne stalno, ne po navici
Samo na tren me zapljusne
I znam da će proći brzo
Kada niko ne umije i ne može
Da shvati neku drugu mene
Ili mene tako drugačiju
Punu proturječnosti i kontradiktornosti
Ja poželim da si ti tu
Poželim tvoje lijepo bijelo lice ispred moga lika
Kako otpočinje
„Slusaj, mačko“
Samo u tvojim riječima sam vjerovala u neku snažnu, bolju mene
Razumio si svaku moju promjenu raspoloženja
Neke velike tuge i duga gledanja kroz prozor
Pa se vratim i sve je ful
Jer sva sam na momente, na juriš
Pišem ti
Pišem ti kako mi zafale one tišine sa tobom
Kada ležim na boku
Ti odmah iza mene
Osjećam te cijelim tijelom
I sa ono malo duše što treperi
Kao list na buri
Radiš sa mnom šta ti je volja
Držis me, obgrliš kao violončelo
I ljubiš u sljepočnicu
I svakim poljupcem nabrajaš šta sam tebi ja
Možemo do ujutru ovako
Ma može
Pišem ti
Nekad su to samo male vječnosti
I nekad se ne znam nositi sa time
I sva sam bolna i teška danima
Bez razloga
Jer ti si moje najbolnije nije mi ništa
I dobro sam
I svako moje gledanje u daljinu
I kad pomislim kako je sve oukej
Ma baš se dobro držim
Neka uspomena se probudi na zadnjoj stanici periferije moga srca
Pokuca tiho u tri popodne ili poslije ponoći
Svejedno
Tik da upita
Mozda vrhovi prstiju pamte
Ili porubi na mojim haljinama
Ili kosa prosuta po tvojim rukama
Udubljenje moga vrata
Tek da prenoćiš tu
I ujutru da ne odeš dok spavam
Već da posmatram prizor u neko rano jutro
U kome tvoje duge trepavice prave hlad jednim krupnim, smeđim očima
I da slušam kako mirisno dišeš
I vlažiš jezikom modre usne
Voljela bih da si čuo sve što sam ti prešutila, sve za šta nisi mario
Svaku tišinu i nije mi ništa
Pišem ti
Sjeti li te ikada
Ista
Na ono ljeto
Barem onaj šal koji nosis kada padaju snjegovi
Jer nosiš ga
Ja tvoje ništa više nisam nikada
Ista materijalno dodirne li te ikada
Kada nikakve uspomene i sjećanja nisu uspjela
Je li cjelokupan kraj bio samo laž
Svaki dodir
Pa mirišeš mi kosu
Udišeš me i privlačiš sebi
Između suza i izvini
Je li sve bio samo trik
Može li se to odglumiti uopšte
Jednom smo kovali planove da snimimo film u gradu na Bosforu
Ti i ja glavne uloge
Nekada se zapitam i zamislim
Ti mene tako divno nisi znao
Znao si da volim Balaševica
Duge šetnje, cvijetne parfeme
Ali nisi znao koji mi je najdraži film, na kojoj strani spavam, da se bojim samoće, nisi me
pitao o mome djetinjstvu
Toliko sitnica koje sklapaju mozaik jedne mene
Kao po koricama si me probrao i tako ovlaš čitao
Nisi znao zbog čega u dva ujutru sjedim na podu i plačem
Znas, svaki put kad zagusti i kad se smijem jako
Ja vidim tvoj lik ispred mene
I pričam ti o tome
Kao da ćeš sa sobom donijeti
Čarobni stapić i svaku tugu pretvoriti u sreću
I svaku sreću za dva put veću
Nisi znao za svaki put kad je zalupila vrata i otišla
Pa se vratila
Pa otišla
I sve ukrug
Nisi znao da sve sto sto si ti izrežirao nije ništa nasuprut te boli
I nisi znao kakvu sam potrebu imala pričati o tome sa tobom
Jer ti si znao tako lijepo slušati
I razumjeti i reci mi šta ti misliš
I šta je dobro za mene
Jer ja nisam nikakav slabić
I sve mogu
Ali ti si neka druga bol
Nešto što boli drugačije
I ma koliko me drugi ljudi vukli na dno
Ti ipak umiješ to najbolje
