Pismo koje ti nikad ne bih poslala

5 mar
Sedina Sijamić

Nekada ti pišem pisma duga

U mojoj glavi samo

I sve zablude i boli

Na tvoja vrata stižu jos jednom u nizu

Ja ih ne šaljem

Ali ona svejedno stižu

Kao u Rodama

Naglas izgovaram svako „zašto“ i tvoje „zato što“ itd. itd .

Ne stalno, ne po navici

Samo na tren me zapljusne

I znam da će proći brzo

Kada niko ne umije i ne može

Da shvati neku drugu mene

Ili mene tako drugačiju

Punu proturječnosti i kontradiktornosti

Ja poželim da si ti tu

Poželim tvoje lijepo bijelo lice ispred moga lika

Kako otpočinje

„Slusaj, mačko“

Samo u tvojim riječima sam vjerovala u neku snažnu, bolju mene

Razumio si svaku moju promjenu raspoloženja

Neke velike tuge i duga gledanja kroz prozor

Pa se vratim i sve je ful

Jer sva sam na momente, na juriš

Pišem ti

Pišem ti kako mi zafale one tišine sa tobom

Kada ležim na boku

Ti odmah iza mene

Osjećam te cijelim tijelom

I sa ono malo duše što treperi

Kao list na buri

Radiš sa mnom šta ti je volja

Držis me, obgrliš kao violončelo

I ljubiš u sljepočnicu

I svakim poljupcem nabrajaš šta sam tebi ja

Možemo do ujutru ovako

Ma može

Pišem ti

Nekad su to samo male vječnosti

I nekad se ne znam nositi sa time

I sva sam bolna i teška danima

Bez razloga

Jer ti si moje najbolnije nije mi ništa

I dobro sam

I svako moje gledanje u daljinu

I kad pomislim kako je sve oukej

Ma baš se dobro držim

Neka uspomena se probudi na zadnjoj stanici periferije moga srca

Pokuca tiho u tri popodne ili poslije ponoći

Svejedno

Tik da upita

Mozda vrhovi prstiju pamte

Ili porubi na mojim haljinama

Ili kosa prosuta po tvojim rukama

Udubljenje moga vrata

Tek da prenoćiš tu

I ujutru da ne odeš dok spavam

Već da posmatram prizor u neko rano jutro

U kome tvoje duge trepavice prave hlad jednim krupnim, smeđim očima

I da slušam kako mirisno dišeš

I vlažiš jezikom modre usne

Voljela bih da si čuo sve što sam ti prešutila, sve za šta nisi mario

Svaku tišinu i nije mi ništa

Pišem ti

Sjeti li te ikada

Ista

Na ono ljeto

Barem onaj šal koji nosis kada padaju snjegovi

Jer nosiš ga

Ja tvoje ništa više nisam nikada

Ista materijalno dodirne li te ikada

Kada nikakve uspomene i sjećanja nisu uspjela

Je li cjelokupan kraj bio samo laž

Svaki dodir

Pa mirišeš mi kosu

Udišeš me i privlačiš sebi

Između suza i izvini

Je li sve bio samo trik

Može li se to odglumiti uopšte

Jednom smo kovali planove da snimimo film u gradu na Bosforu

Ti i ja glavne uloge

Nekada se zapitam i zamislim

Ti mene tako divno nisi znao

Znao si da volim Balaševica

Duge šetnje, cvijetne parfeme

Ali nisi znao koji mi je najdraži film, na kojoj strani spavam, da se bojim samoće, nisi me

pitao o mome djetinjstvu

Toliko sitnica koje sklapaju mozaik jedne mene

Kao po koricama si me probrao i tako ovlaš čitao

Nisi znao zbog čega u dva ujutru sjedim na podu i plačem

Znas, svaki put kad zagusti i kad se smijem jako

Ja vidim tvoj lik ispred mene

I pričam ti o tome

Kao da ćeš sa sobom donijeti

Čarobni stapić i svaku tugu pretvoriti u sreću

I svaku sreću za dva put veću

Nisi znao za svaki put kad je zalupila vrata i otišla

Pa se vratila

Pa otišla

I sve ukrug

Nisi znao da sve sto sto si ti izrežirao nije ništa nasuprut te boli

I nisi znao kakvu sam potrebu imala pričati o tome sa tobom

Jer ti si znao tako lijepo slušati

I razumjeti i reci mi šta ti misliš

I šta je dobro za mene

Jer ja nisam nikakav slabić

I sve mogu

Ali ti si neka druga bol

Nešto što boli drugačije

I ma koliko me drugi ljudi vukli na dno

Ti ipak umiješ to najbolje

(Visited 220 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments