Pismo koje putuje kroz vrijeme

24 dec
Alma Hindija

Draga Mimi,

Mijenjajući me za nešto savremenije postao sam jako bitna karika u vremenu postojanja. Moja uloga bila je da ljudima dočaram suštinu nedorečenog. Bio sam toliko tih da se čak nije ni čula moja tišina.

Zaista, ponekad bi bilo teško shvatiti mene kao pojedinca.

Ne zato što sam komplikovan.

Ne zato jer ne govorim dovoljno.

Ne zato jer ne mogu ljudima predstaviti bitnu sliku mene… Nego, upravo zbog toga što jedan ljudski um često nije u stanju prepoznati srž onoga bitnog. Čovječanstvo, zapravo, i ne posjeduje tu osobinu: prepoznavanje značajnih stvari, koje zaista nisu materijalne tačke, razlikovanje crnog i bijelog, dobrog i lošeg, ljubavi i mržnje. Ali i razlikovanje bitnih od manje bitnih stvari, vrijednosti koje budu i prođu.

One nas nauče životu, trudu, te zalaganju za željene rezultate, samo ako mi to želimo i ako postavimo prioritete na njihovo mjesto.

Tako su i mene zanemarili. Smatrali me manje vrijednim. A bio sam simbol sporazumijevanja,
izražavanja emocija, pokazivanja ljubavi na razne načine; ali i pokretač dugih i sušnih ratova.
Bio sam stari i popucali crtež na zidu pećine koji će doživjeti pauzu postojanja te se vratiti u revolucionarnom obliku.

Budim se u tami. Putujem ka San Francisku. Spajam ljude iz različitih dijelova svijeta. Majkama koje šalju svoje sinove u vojsku postao sam zamjena za jastuk koji natapaju svojim suzama.

Koja je svrha mog postojanja kad ću ponovo biti zamijenjen nečim efikasnijim, ali ipak znatno manje vrijednim?! Svaki novi dolazak nečega ili nekoga vuče posljedicu jednog odlaska. Sve dođe i prođe. Jednostavno sve ima vrijeme i rok trajanja. To je u prirodi postojanja. Jedino sto možemo učiniti je to da žalimo za prošlošću i za prethodnim.

Ja sam samo pismo koje putuje kroz vrijeme. Zadržavam u ljudima ono malo ljudskosti koje će nestati kada i ja nestanem. Jer ja sam taj koji stvara uspomene. Uspomene koje će u budućnosti biti vrijedne sjećanja. Dešavat će se imaginaran svijet. Svaki put kad budem čitan budit ću u ljudima istu razinu emocija i ljubavi kao i prvog puta. Istina i ja ću prestati postojati u ovom obliku, ali bi ću znatno zapamćen.

I dalje postojim, ali me niko ne primjećuje. Zaista tako mislim. Postao sam vizuelno
neprimijećen. Jedina stvar koja je ostala ista kao i prije nego sam se našao u ovom liku jeste to sto sam i dalje posmatran kao materijalna stvar. To je za mene jedino zapaženo, što nisam uspio promijeniti. Čak, čini se kako godine i vijekovi prolaze, da sve ima cijenu. Komunikacija se više ne odvija na jednom mjestu pomoću jednog crteža. Ne odvija se ni u pisanoj formi koja obilazi svijet, s ciljem da dođe u prave ruke.

Sada, to je elektronska pošta. Nema vise ulaganja truda. Nema više mašte i ideja koje su ranije bile osnova za prirodnu i kvalitetnu konverzaciju. Emocije su postale zanemarljive i rutinski odrađene. Naravno postoje i osjećanja i ljubav i druženje, ali manje nego ranije. Jednostavno sve je dobilo zamjenu. Sve i dobije zamjenu. Kopiju prethodnog, ali i mnogo lošiju kopiju.

U životu je sve tako. Sve dođe i prođe. Potrebno je prihvatit da se neke stvari jednostavno
ukrcaju u vlak života samo da bi se provozale do sljedeće stranice. Kako vrijeme odmiče,
postajemo nezadovoljni trenutnim. Želimo novo i neviđeno. Smatramo da je to bolji izbor za nas same, ali u većini slučajeva nije. Ukoliko se nalazimo u situaciji da moramo birati, očit znak je da nešto ide po zlu.

Ili biramo ili smo birani. Svejedno je. Na kraju se ipak ispostavi da sve ima svoju zamjenu.
Najteža od svega bila je tačnost tog izmjenjivanja, što je istovremeno njegova neizmjenjivost.

Do nekog novog susreta, srdačan pozdrav!

„Svevremeni prijatelj“ ,

Alma Hindija

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 261 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa