I znaš da ćeš uvijek ostati onaj iza osmijeha.
Iza svake pomisli i odgovora na pitanje na koga mislim, gdje lutam i u
čijim prostranstvima i univerzumima idem.
Iza svakog mog hladnog i nezainteresovanog stava.
Ispod svake pore koja se nasmije kad te spomenu.
I znaš, svugdje te ima.
Svaki korak, svaka misao, svaka želja, svaki trenutak.
Oh, kakvo carstvo imaš, a da toga i nisi svjestan.
Smješten u svakom ćošku svake misli.
U svakoj pukotini na bedemima kojim se branim od svijeta.
I znaš, neću im reći ni riječi o tebi. Ni slog jedan jedini.
O tebi divna nepoznata osobo, poznaniče, prijatelju, srodna dušo.
A opet će biti jasno i znano sve.
Da li iz pogleda, onog načina na koji se smije svaki atom kad smo
zajedno, namjerno ili slučajno.
Da li iz načina na koji ti pričam, kako o tebi pričam ili nečeg
trećeg.
I znaš, razumijem da me ne razumiješ.
Moj vlastiti mozak i srce su već odavno, ne u svađi, već u ratu jer
te oboje toliko silno žele i toliko silno odbijaju istovremeno.
I znaš, sagradila sam divne tornjeve, nebodere, kule prema kojima su
ovosvjetske tek mrvice i makova zrna.
I znaš, iskopala sam nam onaj dio zemlje u koji svi na kraju
dospijemo.
Tornjevi i neboderi da te odvedu tamo gdje sam kad mi se svaki atom
ježi i smije zbog tebe, a onaj dio zemlje da ti pokažu gdje svaki
put odem kad ratuju ovi razumni i nerazumni u meni.
Parče mojih prerazmišljavanja
4
jul
(Visited 613 times, 1 visits today)
