Paradoksalno svoja

10 feb
Ivana Čivša

Uzmi me zdravo za gotovo. Uzmi me i gotovo. Komponuj simfoniju koju nijedno od nas neće čuti. Stani pod nebo koje nas ne čuva. Budi ponovo paradoks mog postojanja.

Tvoje ime škripi između zuba dok stišćem vilicu. Tvoj dah stišće oko vrata dok škripim noktima po ivicama svoje svijesti. Otisci mog postojanja se previjaju preko tvojih riječi, mamurno se provlačeći između slogova.

Mi smo tuđi imperativ, nametnuti strah prisnosti, tiha poruka svemira ‘jebiga’.

Uzročno-posljedično smo zauvijek tuđi.

Oduzmi me i gotovo. Opet sam paradoks vlastitog postojanja.

(Visited 146 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments