Ovo sam ja

2 feb
Nerma Džaferović

Je li moguće osjećati nostalgiju za nečim što niste ni doživjeli?

Da li je moguće da čeznem za nekim vremenom, iako nikada nisam bila dio njega, a osjećam kao da jesam? Ili kao da jednostavno više pripadam tamo? A možda pripadam i ovdje, sada i trenutno. Možda je sudbina jednostavno željela da me isprovocira i smjesti u ovo vrijeme.

Volim staromodno. Ispunjavaju me sitnice koje su drugima bezazlene. Ne volim stvari koje su isprazne, izlizane, trivijalne. Volim neobično, čudno, nesvakidašnje.

Volim stare ploče i gramofon. Osjećam se ispunjeno slušajući Frank Sinatru, Ben E. Kinga, Ninu Simone, Gloriu Gaynor, Paul Anku… Volim knjige. Ne nove, one stare, polovne, iz biblioteka. Svaka odiše svojom pričom, svaka ima svoj miris. Čiji su prsti prelazili preko njenih stranica, ko je ostavio svoj trag na njoj, koji citat je nekome zapao za oko i ostao podvučen? Ljudi su na neki način poput knjiga. Neki su teško štivo koje ne razumije svako, neki su pak poput većine sa izlizanom pričom koju smo već čuli. Na nekima ostanu tragovi, neki su potpuno novi i umotanim celofanom. Neki su ostali zapamćeni, neki zaboravljeni nedugo nakon što su pročitani.

Volim pisma, ona prepuna emocija, pisana drhtavom rukom, poslana s oklijevanjem. Ne volim poruke preko društvenih mreža, volim razgovore u četiri oka. Drugačije ne vidim emocije, ne vidim pogled i dubinu nečijih očiju i duše koja izvire iz njih, ne vidim mišiće na licu koji se grče i opuštaju, obrve koje se dižu i spuštaju.

Ne volim mlitavu ruku koja pozdravlja i grli, volim snažan stisak. Kafe i zagrljaje u životu uvijek želim duge i jake. Volim poljubce od kojih trnci prolaze kroz čitavo tijelo, a koža se ježi.

Volim ljude koji odišu pozitivnom energijom i unose Sunce među tamne oblake mog života. Želim biti okružena ljudima koji mi dođu kao duga poslije kiše.
Ne volim pesimizam iako sam i sama često pesimista. Ponekad ne vidim nebesko plavetnilo od oblaka i magle koja se povija iznad mojih misli.

Da, uvijek sam nasmijana, vodim predivan, uspješan život, imam mnogo prijatelja i sve stižem da uradim na vrijeme. Sve bi ovo bilo divno da je istina. Zamislite, moj život nisu lijepe fotkice na Instagramu, imam veoma mali krug ljudi s kojima ostvarujem interakciju. Bila sam nevjerovatno iskompleksirana osoba i često predmet zezancije svojih vršnjaka. Često želim samo da provodim vrijeme sama i ne stižem sve svoje obaveze izvršiti na vrijeme. A nekada sam i samo previše lijena za to.

Uživam u tišini kada sam sama iako mislim da mi tada u glavi vlada najveća buka. To mi nekada prija jer od te buke ne čujem stvarni svijet koji me okružuje. Međutim, ta ista buka i emocije me nekada preplave. Osjećam se poput otuđene stijene u koju valovi neprestano udaraju i rune komad po komad nje. Volim tišinu i s drugima, meni dragim ljudima. Samo sa posebnim ljudima možete šutjeti i uživati u tome. Tišina nekada kaže više nego bilo koji razgovor.

Ne volim se svađati s drugima iako se često svađam sama sa sobom. U mom umu se konstantno vode bitke između razuma i mene.

Često duševno ogoljena pokušavam shvatiti smisao sebe same.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 569 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments