Otmica

9 feb
Muamer Galešić

Počinjem sa jednostavnom rečenicom, to je da je ovo što sada pročitate istina, potpuna isitina! Neki pišu sretne, tužne, zanimljive priče uglavnom, ali ja pišem priču koja će vam ukazati na grešku koju sam napravio.
Došla mi je dugo očekivana rodica, koja je živjela u Bihaću te donijela mi na poklon autić koji mi se sviđao od prije. Samo sam je zagrlio i odjurio van da pokažem novu igračku svojim drugarima.Živio sam na prvom spratu petospratne zgrade. Silazeći niz stepenice vozio sam autić po ogradi, naišao je jedan dječak koji je imao 15 godina i sva manja djeca su bježala kući kada on dođe. Da sada se nalazim sam sa tim maloljetnim delikventom na stepeništu, srce mi kuca 100 na sat, trnci koji su dolazili iz mojih peta sada su putovali do mojih ramena zatim preko ruku se prenijeli na autić koji držim kao da sam osjetio da se i autić boji. Kako bi mi bilo lakše pisati, tog maloljetnog delikventa ću nazvati
Hare. Eh, sad naravno roditelji su me uvijek učili da svakome treba pružiti šansu i da ne trebam osuđivati ljude ako ih ne poznajem. Mene su svi zvali Kliko, čak i on tada mi reče:“oooo pa đes ti Kliko, joj jest ti dobar autić, de molim te da samo vidim koliko je brz“. Tada sam dajući mu autić razmišljao o tome da on i nije toliko loš koliko mi se činilo, dok me lijepo zamolio.

Naravno uzeo je autić i pojurio uz stepenice, i samo je govorio :
“joj jest brz hajd požuri stigni me“.
Ja kao petogodisnji dječak sam iz prve krenuo, jer nisam želio da mi ga uzme.
Zadihan, znojan nakon par minuta našao sam se na 4. spratu zgrade, Hareta nije bilo, ali sam primjetio zrake sunca koje su dolazile iz dijela hodnika u kojem je on imao stan vrata od stana su bila otvorena. Čak i tako mali gledao sam kriminalisticke serije,te sam znao da se moram prišunjat i brzo djelovat kako bih povratio svoju igračku. Išao sam uz zid korak po korak, disao sam onoliko koliko mi je trebalo da ostanem živ, došao sam do vrata. Sada je sve na tome hoću li biti brz ili ne, pružio sam ruku prema pragu od vrata da uzmem svoju igračku i uspio sam, naglo ustajući zabio sam se u Hareta koji je bio iza mene još uvijek ne znam kako. Nasmijao se bolesno, uvukao me u stan i zaključao
nas. Plakao sam i derao se koliko god sam glasno mogao, on kao da je uživao u tome.
U jednom trenutku dok je otvarao laticu od svog ormara i vadio plastični pištolj sam pomislio da je to to ,on je ubica kao na filmovima.
To je bila samo igračka kao i ostale koje je izvadio i zahtijevao da se igram sa njim ili me
neće pustiti nakon određenog vremena. Nestalo mi je glasa, majica mi je bila skroz mokra od suza, sekunda mi fali da se ne upiškim u gaće ali bukvalno. Zatim sam čuo najljepši zvuk ikada, to je bilo kucanje na vrata. Hare se trznuo i meni zaprijetio da će me ubiti ako pisnem. Otvorio je vrata, čuo sam da neki čovjek traži njegovu mamu, iskoristio sam tu priliku i provukao se ispod njegove ruke koja je bila naslonjena na zid u slučaju da ja krenem bježat. Osjećao sam se tako slobodno, lagano, letio sam niz stepenice, al sam čuo njega kako mi govori : „Klikoooo,dođi mi opeeet „ i to onom jezivom
verzijom svoga glasa.
Došao sam kući, više nisam mogao ni plakati, jecao sam. Blijed u licu, napola dehidrirao koliko sam suza prolio, mama me pita šta mi je,z atim ne znam kako sam mogao više opet krenem plaakati, bilo me strah da kažem šta se desilo. Odnosno nije to strah, već to je neopisiv osjećaj stida, poseban, svoje vrste. Stid zato što nisam znao maminu reakciju na sve to, ne znam hoće li se ljutiti što sam bio naivan, hoću li biti loše dijete zbog toga što nisam poslušao savjet njen. Naravno, nakon izvjesnog vremena ispričao sam šta se desilo i dobio sam podršku od roditelja.
Bitno je da naglasim grešku koju sam napravio zajedno sa roditeljima, te šta možete naučiti iz ove priče.
Greška koju smo napravili je što nismo prijavili policiji, ne samo zbog mene, već Hare možda nekad, ako mu se to što je uradio oprosti bude gori i uradi nešto još gore.
Ko je pročitao cijelu ovu škrabotinu, hvala mu od srca mnogo mi znači, i imam poruku za svakoga od vas iako možda nije ispravna ali to je moje mišljenje i ispravite me ako griješim.
UČITE NA TUĐIM GREŠKAMA, UŠTEDIT ĆETE VRIJEME.

(Visited 412 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments