„Dole vlada“, „Ko sije glad, žanje bijes“, „Hajmo ih rušit“, samo su neke od floskula koje krase zgradu Vlade Kantona Sarajevo. Svaki put kada prolazim Alipašinom ulicom, gledajući u crne mrlje ostale od paljena te zgrade, razmišljam šta se zaista promijenilo od tog kobnog 7. februara? Ne sjećam se da je tu vladu neko srušio dole, niti da je ta vlada požnjela neki bijes. Ustvari, ne sjećam se da je ikada bilo kakva vlada, bilo gdje u Bosni i Hercegovini, žnjela bijes. Ministri u tadašnjoj vladi su i dalje na tim ili sličnim pozicijama. Jedino je ta zgrada okusila posljedice sijanja gladi onih koji sjede u njoj, posljedice koje i danas stoje kao spomenik na februarski bunt građana. I eto nam odgovora. Ništa se suštinski nije promijenilo osim izgleda nekih fasada.
Građani, koji su tada bili na protestima ili koji su iz udobne fotelje svog doma davali punu podršku onima koji su protestovali, su ponovo dali svoj glas istim onim kojima su, do jučer, psovali kada bi se pojavili u nekoj političkoj emisiji ili na reklamama različitih stranaka. Uredu, demokrataija nam je dala pravo da protestujemo, pravo da glasamo, pa čak i pravo da ne izađemo na izbore. Suština naše demokratije je da oni na vrhu pozovu nas dole da damo svoj glas za njih, a na nama je da odlučimo hoćemo li. Prava demokratija bi bila da se oni dobro potrude da dobiju naš glas, a da mi ne razmišljamo hoćemo li dati svoj glas, nego kome će taj glas ići.
Razgovarajući sa mladim ljudima, dolazim do informacije, da kada izađu na izbore, vrlo često ne znaju za koji nivo vlasti su glasali, pa čak ponekad niti kome su dali svoj glas. Istim tim omladincima puna su usta promjena i reformi. Od naših vladajućih struktura traže da im omoguće radna mjesta, bolje obrazovanje i u pravilu uvijek misle da su svi isti. Revoluciju, za koju su uvijek, spuštaju na nivo komentara na Facebook-u, nacionalističkih i antinacionalističkih prepirki, slušanje revolucionarnih pjesama i isticanje Che Guevare na prsima. Trebam li spominjati da u ovoj zemlji beznačajan broj ljudi uopće poznaje program stranke pored koje stave „iksić“ na glasačkom listiću!? Odgovor na sva politička pitanja su: „Ne volim ja politiku“. Politika vladajućih zato jako voli tebe, baš tebe koji pojma nemaš za koga i šta glasaš. Tvoj glas im je najlakše dobiti. Najčešće je dovoljno da spomenu krst na Zlatištu, šahovnicu iznad Mostara ili studentski dom nazvan po osođenom ratnom zločincu i dobivaju izbore. A rat? Na rat dobivaju barem duplo više glasova nego što bi dobili da rata nije bilo.
Da me ne shvatite pogrešno, ne pozivam ja na revoluciju. Ja apelujem na građane ove zemlje, posebno mlade, da shvate da se revolucija ostvaruje na izborima. Apelujem da shvate da je njihovo pravo da zakruže neku od onih skraćenica sa dva, tri ili četiri slova, puno bitnije od mogućnosti da bace kamen na zgradu vlade. Čak je i opuštenije, jer kod nas još uvijek vrijedi ona stara: „Samo nek se ne puca“. Te skraćenice imaju svoje programe, pročitajte ih. Čujte glas naše šepave demokratije, moli nas da joj stavimo gips kako bi napokon mogla krenuti prema dugo traženom reformskom cilju.
Živjeli!
