Ostati ili otići

8 okt
Adela Tabaković

Da li čovjek ikada oprosti tuđu izdaju ? Da li oprosti sebi što zbog ljubavi pogazi sva obećanja data malom sebi ? Ono obećanje da će sebe uvijek staviti na prvo mjesto? Ili no obećanje da neće bježati i uvijek će se boriti za svoje želje i snove ? I šta ako oprosti, da li zaboravi ?
Još se sjećam one hladne decembarske noći kada sam u tri koraka pretrčala stan, ubacila u torbu dvije najdraže majice, jednu koji si mi ti poklonio i jednu koju volim jer je ti voliš, i u još manje koraka izletila iz stana. Pobjegla. Glavom bez obzira. U toj navali adrenalina nisam znala šta radim, ali sam znala da sam to trebala davno napraviti. Majci sam drhtavim prstima napisala ‘Odlazim’, i stvarno sam otišla. Ostavih i majku i oca. I stan prepun uspomena na dane fakultetske ljubavi kada sam mislila da to što imam, zapravo ono što trebam. Ostavih i ljubav svog života i hiljade suza palih zbog te ljubavi. Ostavih sebe u ćošku sobe, skupljenih koljena, punu straha.
Sada hiljadama kilometara daleko, još me progoni prošlost kao bolest. Pronašla sam sve ono što sam htjela, od posla kojem se uvijek sa osmijehom vraćam do stana sa prelijepim pogledom. Sve što sam kao mala maštala da imam, imala sam. U toj borbi za snove, izgubila sam samu sebe. Iako sam imala sve što sam mogla svojim rukama ostvariti, nisam imala ono što sam najviše željela i ono što sam najviše trebala. Nijedan stan, nijedan pogled, niti bilo kakave pare nisu mogle popuniti prazninu u grudima. Koliko samo čovjek izgubi sebe jureći novac i skupocjena odijela i automobile. I shvati čovjek, kad tad, da sve to što ima ne može zamjeniti topli krevet sa voljenom osobom, niti očeve naborane drhtave ruke i majčin čeznutljiv pogled na ulicu kada očekuje da svakog trenutka odnekle bahneš, sa rukama u džepovima kaputa i osmijehom na licu.
Tako noćima, u polumraku, dok sjedim na kauču obasjana svjetlošću televizora, zagrlim jastuk i pokušam popuniti prazninu u grudima. Onda ugledam tebe kako sjediš preko puta mene i gledaš me kao da me voliš više nego taj film, tvoj najdraži, koji se upravo prikazuje na ekranu. Kažeš mi da lijepo izgledam iako već odavno imam sijede pramenove i bore u uglovima očiju. Kažeš i da mi još uvijek lijepo pristaje ova majica, a ona već odavno izblijedjela od pranja, stvorila se pokoja rupica i već dugo ne miriše na tebe i tvoj parfem. Ja, iako znam skoro svaku riječ u filmu, više ne znam o čemu se radi. Onda sam počela i ja pričati sa tobom. Pitala sam te da li se sjećaš onog dana kada sam upoznala tvoje roditelje i rekao si da od toga dana počeo da me zoveš ‘mala smota’ jer sam od previše nervoze prolila kafu. Mislila sam da me nikada neće prihvatiti dok mi tvoja majka nije rekla da nikada nisi bio sretniji. Sjećaš li se kada smo išli u lunapark pa kad smo se zaglavili na vrh ringišpila, ja počela paničiti a ti si mi rekao da se ničega ne bojim dok si ti sa mnom ? Tada sam i željela ostati zaglavljena na ringišpilu, u tvom zagrljaju na vrhu svijeta. Bezbjednija nego igdje drugo. A onda, raspukao se ružičasti balon i pustio si moju ruku i uzeo njenu. Da si barem rekao kako više nisi sretan sa mnom, možda bih ostala svojoj majci. Da si barem rekao da više to nije to, možda bih lakše preboljela. A ti si ćutao. I to što si ćutao boljelo je više nego ijedna riječ, ijedna izdaja.
Probudim me svjetlost televizora nekada u noći. Još uvijek grlim jastuk, a tebe nema više. Znam da nisi bio ni prethodnu noć. ‘Fališ mi. Fali mi moj najbolji drug’ pokušam otkucati u poruci ali ne uspijem poslati. Ko zna gdje si sada, i s kim. Možda si sretan. Ali, ne mogu da se ne zapitam šta bi bilo kad bi bilo. Prošlo je predugo vremena da ti ne mogu oprostiti. Oprostila sam ti davno, ali je prošlo premalo vremena da zaboravim. I da prođe još ovoliko, da prođe još sto godina ne bih mogla zaboraviti da sam za svaki uzdah i drhtaj od tvog dodira zauzvrat dobila lažno obećanje. Za svaki iskreni osmijeh dobila ćutanje. Ne mogu zaboraviti da kada sam te najviše trebala, ti bio taj koji je okrenuo leđa i otišao. I možda mi ne fališ ti, ni tvoje anđeoske oči i čuperak iznad čela, ni tvoje snažne ruke, ni udubljenje između vrata i ramena i opijajući parfem, fali mi onaj osjećaj sigurnosti. Ona djevojčica u roze haljinicama i cvijetom u kosi. Fali mi ono što nijedne pare svijeta ne mogu kupiti. A, čovjek je definitivno lud kada misli da pare mogu kupiti sreću.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 76 times, 3 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments