Osobina…

24 maj
Sifet Karalić

Moje lice, moja nevinost je poput rijeke Kevser koja se uliva u okean. Teško je vjerovati da čovjek može ostati čvrsto na nogama, pri zdravoj svijesti kada izgubi sve do čega mu je stalo. Kako nastaviti dalje i pronaći smisao života nakon teškog poraza? Sada sam poput svijeće što titra u vjetrovitoj noći. Sam! Ne znam gdje su mi najdublje rane. I tuge koje su obuzele sve moje pore. Moje boli. Kako titraju moje oči oblicima koje sam imao. Uvene li spokoj prijateljstva i odanosti poput proljećnice? Ili ostane do vječnosti, ima li vlasti?Oh, ovo srce što gori poput svijeće samo da bi živjelo! A i kad prođe, ko to vidi, ko čuje?

Hej, ti koji znaš šta mi srce misli. Idi, ne čuvaj se mojih riječi, jer će inače moje srce biti ranjeno i zajaukaće od bolova! Ja sam SIFET. Ime koje znači osobina. Lijepa osobina. Moć i plemenitost naslijedio sam od očeve krvi. Hrabrost i inteligenciju iz majčinog mlijeka. Ja sam Sifet. Trećerođeni sin moje majke, očev ljubimac. Duša sam svoga brata i svoje sestre. Bio sam svježi cvijet našeg ostrva, maslinovo drvo koje nije doživjelo bure. Bio sam tiho more. Kada sjeme počne da klija? Kada niče iz zemlje? Kada dijete postaje čovjek? Od čega dijete raste? Od mlijeka i meda? Od slatkog mirisa starijih sestara i braće? Ili od patnje roditeljskih srca?

Ja sam Sifet. Na ovom svijetu vidio sam i spoznao tugu u najvećem bogastvu ovoga svijeta. U djetinjstvu. Vidio sam tamu među najblistavijim dragocjenostima, đavola koji se skriva iza najljepših lica. Ja sam Sifet, koji sam se skrivao čak i od kapi kiše, spoznao veličinu hrabrosti. Zaboravio sam na tugu, očaj i smrt. U jednom danu ostario hiljadu godina. SIFET. Dolazim. Prošlost, to je sada uvehla ruža. Zbogom djetinjstvo. Zbogom prošlosti. Raširio sam svoja krila. Hodam po trnju i žari. Dolazim da bih izmijenio sudbinu, napisao budućnost i da bi moje ime čuo cijeli svijet!

Ja sam oluja, užareno sunce ledeni mraz, lavina koja se kotrlja. Ovo je prvi korak na putu ka veličanstvenom životu, ljubavi, vlasti i moći. Ispred mene je dug put, ispred mene je mnogo ponora, mora i gora. Nema odustajanja. Borba se nastavlja. Dan kada odustanem, je dan kada me više ne bude.

(Visited 202 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments