U beskrajnom haosu što se vrtoglavo širi
U nedogled bez početka i kraja,
Kao petrolejka pred zoru, jedva tinja, žmiri
Šarena Bosna čarobnoga sjaja.
Pomno gledam majku dok se Bogu moli,
Gdje skrušeno ruke prema nebu diže,
Da li iko kao majka može da se voli,
I dječjem srcu može biti bliže?
Ali već predugo me nešto slama i tišti,
Srce mi uništava jedna neizbrisiva fleka,
Zar nema više niko ovu zemlju da štiti?
Ovo je zemlja prodata bez ijednog ispaljenog metka.
Gdje su potoci tekli rajski,
Gdje se stidljivi mjesec skrivao od pogleda,
Gdje su najljepši ljiljani cvali majski,
Zar sve to treba tuđinu da se preda?
Naivno na sve to gledaju naše oči,
Ko još zna šta će sa ovom zemljom biti,
Šta će se dogoditi preko očajne noći,
Hoćemo li medovinu il’ čemer piti?
Jer naiđu vremena teška,
Kad čovjek čovjeku postane vuk,
Kad se i Svevišnjem potkrade greška,
Tad univerzumom zavlada muk.
Ne dam šume, vode, poljane i zrak,
Ovo je vječita igra dobra i zla,
Može li nit sunčana ugasiti mrak?
Šta će s Bosnom biti, jasno mi je, znam.
Za šta smo se samo godinama borili,
Kad je tako lako prepuštamo u ruke strancu;
Kojem naraštaju smo sve sve stvorili i ostavili,
Kad iz nje bježe u ko zna kojem pravcu.
Zašto je to trebalo Bosni da se zbije,
A oduvijek je bila “prkosna od sna”,
Ova zemlja nikad tuđa bila nije,
A sad smo nadomak njenog praznog imena.
A ako na vagi pretegne zloba,
I ona počne da jeca,
Nastupit će novo vladarsko doba,
U kojem neće vladati bosanska djeca.
Tinjaju polako mnoga proljeća i zime,
Ni livada kojom gazim više nije rosna,
Al’ u srcu odjekuje samo jedno ime,
Ime zemlje što se samo, prosto, zove Bosna.
Onda shvatih da uz oca i jednu majku,
U godine mrsne i godine posne,
Mogu samo da sanjam sjetnu bajku,
Jer amanet odjekuje: Nema nigdje Bosne.
Ne znam mogu li ovim stihovima promijeniti išta,
Hoće li Vas sada bar malo savjest peći,
Moja duša nakon ovog ostaje čista,
Stavljam tačku, nemam ništa više reći.
