Online mediji: Od „nećete vjerovati“ do „niko ne vjeruje“

11 jun
Belma Kasumović

Od navodećih, manipulativnih clickbait naslova do potpuno izmišljenih događaja nižu se razlozi zbog kojih online mediji svakog dana sve više gube kredibilnost. Iako jesu najbrži način prijenosa informacija, ta brzina ih nerijetko košta tačnosti i kvalitete. No, ne samo zbog brzine. Portali su veoma plodno tlo za intencionalno širenje dezinformacija i stvaranje krive slike stvarnosti.

Tradicionalne forme  novinarstva pružale su jednosmjernu komunikaciju i pasivno djelovanje konzumenata. Internet je omogućio promjenu komunikacijskih uloga. Sada svaki član Internet zajednice ima mogućnost i da prima i da šalje vlastite sadržaje odnosno da bude i komunikator i recipijent. Naša potreba za konstantnim prilivom informacija, da u svakom trenutku znamo sve o svima, stvorila je informacijsku prezasićenost na Internetu.

Pojava „divljih“ portala bez impressuma i mogućnosti utvrđivanja vlasništva nad tim  platformama koje se  često koriste za širenje dezinformacija, političku propagandu i spinovanje, dovela je do srozavanja novinarske profesije. S jedne strane,  otvaranje portala ili pisanje  online je dozvoljeno svima i autori se mogu pozvati na slobodu govora  i na koncu tvrditi „danas svako može biti novinar“ odnosno „ne moram biti novinar ili završiti fakultet da bih nešto napisao“, što jeste u jednu  ruku tačno. Postoje osobe koje kroz svoje blogove, različite oblike tzv.građanskog novinarstva ostvaruju kvalitetan udio na medijskoj sceni i privlače pažnju publike sadržajem od javnog značaja.

S druge strane, ako sagledamo trenutno stanje u sferi online medija, možemo zaključiti da sloboda govora, pisanja, mišljenja zna otići predaleko. Prije svega, sloboda pojedinca prestaje tamo gdje narušava tuđu slobodu. Sloboda govora prestaje tamo gdje počinje govor mržnje. I sloboda javne komunikacije povlači za sobom i neku vrstu odgovornosti za napisano i rečeno. A ko snosi odgovornost za objavljene sadržaje na portalima prvenstveno ako nemaju navedene vlasnike, urednike i novinare i kome su odgovorni ako ne postoje skoro nikakve sankcije za kršenje etičkih i profesionalnih standarda? Vijeće za štampu i online medije  djeluje kao samoregulatorno tijelo, dakle pristup i poštivanje Kodeksa je na dobrovoljnoj osnovi. Kazne se svode na upozorenja, preporuke, zahtjeve za objavom demantija ili uklanjanjem neželjenog sadržaja, ponovo, ako vlasnik ili urednik portala pristanu na to.

Sve i da postoji neki oblik regulacije, ona bi došla nakon što je šteta učinjena. Treba nam više svijesti i savjesti kod kreatora medijskih sadržaja na Internetu. Da li baš sve što objave treba da nas zanima? Da li je baš svaka objava vrijedna našeg klika i izgubljenih nekoliko sekundi dok shvatimo da naslov nema baš veze sa tekstom? Izmišljene izjave, statistike, istraživanja, izvori, nečije posljednje riječi, posljednja objava na društvenim mrežama, snimak sahrane, izjave ožalošćenih, nepotrebno zadiranje u privatnost pa sve do snimka saobraćajne nesreće sa smrtnim ishodom. Postoji li granica?

Za poštivanje nekih stvari autor ne mora položiti ispit iz novinarske etike niti završiti fakultet. Dovoljno je da bude Homo sapiens.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 64 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Merima Telarević