Onda smo odrasli!

27 sep
Adisa Lepara

Bosih nogu pretrčah preko sobe, žurno otvarajući prozor. Svjež zrak obuze sobu, te se misli na trenutak probudiše. Prvi razred osnovne škole. Nas pet, šest na stanici. Teksasne jaknice i teški ruksaci. Hladno bi nam bilo u ovim jutrima i znam da bismo svi cvoktali. Nismo se željeli puno oblačiti, jer kada se vraćamo iz škole te stvari su nas ometale u dječijim aktivnostima. Na neformalnu stanicu, dolazio bi nam mali autobus, te smo jedva čekajući da uđemo u njeg, skoro svako jutro optrčavali ga, želeći što prije da sjednemo. A bilo je mjesta za sve! Onda smo i prije nego li ugledamo školu, ustajali i pripremali se ko će prije izaći, trčećim korakom ulazili u školu, da što prije sjednemo. A bilo je mjesta za sve! Sa nestrpljenjem smo čekali završetak časa, početak velikog odmora, sendviče, sokove i kraj nastave za taj dan. Neprimjetno smo ubacivali pernice u ruksake, ostavljajući na stolu samo ono potrebno kako bismo se mogli što prije spremiti i trčeći izaći iz škole. Najsretnije bismo preskakali po stepenicu ili dvije, trčeći do autobusa da što prije sjednemo. A bilo je mjesta za sve! Pokoji put smo znali onako i stajati. Trčali bismo iz škole kući, brzo pisali zadaću, žurno odlazili u igru, na ručak, trčeći se u akšam vraćali kući, odlazili na spavanje, budili… Trčeći bi odlazili na prve sastanke, te zbog kašnjenja vrlo često smo se tako znali i vraćati uvijek uz izgovore.

Onda smo odrasli! Neki još odrastaju! Ali svi trčimo i dalje. Oni smjeliji potrče bar ponekad. Srednja škola, matura, fakultet, ispiti, karijera, novo radno mjesto, novi grad, novi ljudi, partner, stan, gazda…. Trčimo u nedogled. Onda se jednog jutra, sasvim običnog kao ovo ili kao ono jutro kada smo bilo prvačići, probudimo i posložimo u glavi gdje danas trebamo pružiti korak?! Onako, neki lagani, spontani korak. Tog jutra zapravo shvatite da ste i Vi odrasli! Shvatate da za neke stvari jednostavno ne trebate trčati, jer će one doći same baš kao i naš autobus i veliki odmor. Da u vašem životu ima mjesta za mnogo štošta, a Vi stojite bespotrebno u jednom mjestu, baš kao što smo mi stajali poneki put u busu. Neke stvari radimo kako bi smo ih ubrzali, a zapravo ne shvatamo da prvo mora pasti mrak, kako bismo mogli osjetiti svježinu jutra. Sa druge strane, zatrpani smo gomilom nekih stvari, koje su Vam nepotrebne baš kao i naše jakne koje su nam smetale, kada bismo se vraćali iz škole. Uporno se trudimo da dođemo do određenog cilja, a zapravmo moramo shvatiti da i za to mora doći određeno vrijeme, baš kao i za ovo jutro kada ste Vi odrasli! Stvari jednostavno ne možemo ubrzati koliko god trčali za njima, ponekad veći uspjeh dobijamo kada pobjegnemo od tih stvari, baš kao što smo i mi bježali od igre u akšamsko virjeme. Neminovno je i da trčimo i odrastamo i lagano koračamo jer u životu ima mjesta za sve !

(Visited 145 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments