Odričem se svega
u što jednom vjerovah
prijatelja
jer su dali i pogazili riječ
bili onda kad nije trebalo
a nisu bili
kad se moralo
Odričem se rodbine
svih krvnih srodnika i svodnika
o kojima znam jedino da se negdje
u našim prošlostima
naša prezimena ukrštaju i sreću se
tamo dijeleći radost ili zamjerice
naših predaka
i jedino tamo postojeći
kao nešto
zbog čega se danas, eto
lakše usudimo
jedni od drugih
nešto tražiti
Odričem se snova o vremenu
u kojem su stare telefonske govornice
pretvorene u štandove za knjige
sa kojih uzimam
i na koje ostavljam
one koje mi trebaju ili
ne trebaju
Odričem se voljenja i
bivanja voljenim
svih darova ljudskih se
odričem
Ostajem sebi sam
dovoljno dobar da zanoćim noć
dovoljno loš da se za sebe bojim
Ostaje mi Saraj’vo
kojeg su se već odrekli
svi osim mene
i jutro mi ovo ostaje
besprijekorno i nesigurno
kao što je nesigurno sutra
i u njemu moje buđenje.
U tom jutru
misao mi ostaje
nikad zapisana
onako kako sam htio
pa se stvori u opsesiju
pa prođe i sat i dan
i dočekam noć i ona prođe
prođe pa me podsjeti
da valja biti i valja otići
a sve što inasanu
u taj časak ostaje
samo je ono čega se
za života
nije odrekao.
