Oda jednom danu

29 jun
Fatima Halilović

„Meni je žao svakog dana koji, dok spušta mrak se,
odlazi neopjevan od ljudi, a sav je pripadao njima.“ (Izet Sarajlić)

*
Dok hodam gradom, nada mnom,
Na tamnoplavom nebeskom platnu
Slikar, sa hiljadu pera u crno mastilo umočenih,
Slika ptice.

Stotine crnih ptica
Izvodi svoj predvečernji ritual
Na nebeskoj pozornici,
Pod svjetlima ulične rasvjete.

Jedna je ptica sa alema džamije poletjela,
A izgledalo je kao da je
Sa alema kuglica poletjela
I u letu se u pticu premetnula.

Pred našim očima svakog trena nastaje umjetnost!

A, gledam, ljudi hodaju gradom
I bulje u ekrane svojih mobitela.
Njih, ionako, zanimaju samo metalne ptice,
Koje bi ih iz ove zemlje odvele
U neke toplije krajeve.

U krajeve gdje je toplije u novčaniku,
A hladnije u duši.
Ali, kažu, brzo se kompenzira ta studen u duši
Kad ruka čvrsto stegne papirne novčanice.

Možda je mogla da se rodi i
Neka vrsta umjetnosti, nešto nalik na ljubav,
Između ovog mladića i djevojke koji su,
Isuviše okupirani nečim na njihovim mobitelima,
Prošli jedno pored drugog, ne primijetivši se međusobno.

Pred našim očima svakog trena nastaje umjetnost!

Samo treba pažljivo gledati.
U naizgled običnim stvarima krije se ljepota.
Treba zato izoštriti svoja čula i svakodnevno
Odgajati dušu za spoznaju ljepote.

Jedna djevojčica spustila je nekoliko novčića
U šešir uličnog svirača – kauboja s gitarom.
Na klupi u parku jedan čovjek rješava ukrštenice.
U jednoj ulici mlada žena
Mrvicama hljeba hrani golubove.

Kupujem knjigu poezije Izeta Sarajlića
Od uličnog prodavača polovnih knjiga.
Potom u nekom kafiću pijem čaj i čitam poeziju.
I zapisujem ovu pjesmu,
Da ne bi prošao još jedan dan neopjevan od ljudi.

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 316 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments