Očekivanja

25 okt
Belmin Bratić

Kiša je padala čitav dan. Mali restoran kraj glavne ceste je kao uvijek bio pun u ovo doba. Bilo je to tipično jesenje veče.

“Izvolite, gospodine!”, reče debeljuškasti konobar, koji je bio i vlasnik lokala.

“Čaj molim te, kamilica.”, kratko odgovori kopajući po svojoj torbi, “Također, glava me boli, donesite mi čašu vode da popijem tabletu”.

“Uredu, gospodine!”, konobar nestade u masi gostiju.

Svi su žurili sa posla i tipično bi se ovdje okupljali oni koji bi čekali bus ili voz. Mnogo ljudi, buka i dim od cigareta. Iako su svi pričali i na neki način uživali u društvu, svi su u sebi samo mislili kako da odu kući i budu sami.

“Opet su mi mokre skice, Bože, mrzim kišu!”

“Nekad si je volio.”, uz smiješak reče glas do njega.

Gotovo zaprepašteno se okrenuo i vidio mladog momka, oskudno obučenog za ovo vrijeme, kako sjedi direktno do njega. Valjda ga nije vidio u žurbi.

“Nisam primjetio da sjediš tu. Šta si ono rekao?”, pitao je i dalje sa zbunjenim izrazom lica.

“Nije toliko bitno.”, dobaci i dalje sa smiješkom na licu, “Nego, da li si sretan?”

“Malo čudno pitanje za nekog koga još ne znaš, zar ne? Ali da, sretan sam ako baš želiš znati.”

“A te skice? Šta je na njima?”, momak je gledao u listove kao da prvi put vidi papir u životu, gotovo djetinjasto.

“To su moji planovi, za posao i to. Inžinjer sam, skiciram i crtam, računam.”

“To baaaš zvuči dosadno, ne znam, nikad se ne bih bavio tim.”, izusti momak gledajući nezainteresovano.

“Pa, dok sam bio u tvojim godinama i ja sam tako govorio.”, sad se i on polako smijao i dalje kopajući po stvarima.

“Šta se promijenilo? Danas ti je ovo sve zanimljivo?”

“Pa, šta da ti kažem? Ne baš, ali to je moj posao, to je ono što mi donosi novac koji trebam.”

“Ali, jesi li sretan sa tim poslom?”, momak nije popuštao.

“Pa bio sretan ili ne, to je moj posao, to moram da radim.”

“Zašto bi neko radio nešto što ne voli samo zbog novca? Ne razumijem.”, momak je gledao kroz prozor preko puta njih, gotovo pričajući sam sebi.

“Da ti budem iskren, očekivalo se od mene. Nikad nisam bio toliko zainteresovan za ovo sve, ali kao muzičar se slabo zarađuje rekli su mi. Moram biti nešto što se traži danas, rekli su mi.”

“A htio si da budeš muzičar? To je već zanimljivo! Da li sviraš nešto?”, momak je opet gledao u njega zainteresovano.

“Sviram? Eh, dugo je vremena prošlo otkad sam nešto svirao. Čak ni ne znam gdje mi je gitara koju sam imao. Nemam baš danas vremena za to, znaš, posao i to.”

“Ja isto sviram gitaru, svaki dan. Nekad i kad mi roditelji kažu da učim ja odem i sviram. Ne razumijem kako bi neko mogao prestati, ja ne bih!”, bio je skroz samouvjeren.

“Sviranje ne plaća račune, ne donosi kruh na stol, ne kupuje benzin, ne…”

“Ali donosi sreću!”, prekinu ga momak u sred rečenice, “Ko ti je ikako rekao da to sve ne možeš sa muzikom?”

“Roditelji. Nisam htio da ih iznevjerim. Mnogo su ulagali u mene, čak i kada nisu imali ništa. Htio sam da ih učinim ponosnim. Prijatelji, okolina…svi su govorili da ću kao muzičar završiti na ulici. Ne bih to mogao učiniti svojim roditeljima.”

“Da ih učiniš ponosnim birajući život koji ti neko drugi bira?”

“Ne shvataš ti to, mlad si još.”

“Upravu si, ne shvatam i ne želim da shvatam. Nikad ne bih htio živjeti tuđi život. Premalo smo vremena tu da bi obraćali pažnju na tuđa mišljenja. Ljudi se boje ambiciozinih individua, jer će oni možda uraditi nešto što oni sami nikad nisu imali hrabosti da pokušaju.”

“Vaš čaj, gospodine. Tu je i čaša vode koju ste tražili.”, konobar je prekinuo njihov razgovor.

“Hvala ti.”, reče sa gotovo ne gledajući u njega. Popio je napokon tabletu. Umor ga je ubijao.

Neki su odlazili, drugi dolazili. Vrijeme kao da je bilo statično za njih dvojicu. Čovjek u pogužvanom, mokrom odjelu i momak u ljetnoj odjeći. Čudan prizor. Kiša je i dalje padala istom jačinom a njegova glavobolja nije popuštala..

“Nego, šta radiš u slobodno vrijeme?”, momak je opet okrenuo glavu prema njemu.

“Slobodno vrijeme? Kad odrasteš i nemaš baš slobodno vrijeme. Imaš vrijeme kad radiš i vrijeme kad radiš kod kuće. Tu još dolazi porodica, obaveze…”

“Ti baš živiš dosadan život. Kako neko može živjeti takav život i ostati normalan?”

“Pa šta znači biti normalan? Imam dobar posao, dovoljno zarađujem, divnu porodicu i ne fali mi ništa baš.”

“Jesi li sretan?”, momak ga je gledao opet u oči.

“Opet me pitaš to isto pitanje, rekao sam ti već…”, frustrirano je gledao momka.

“Uvjeri prvo sebe. Jesi li sretan?”, momak je ponovio monotonim glasom.

“Ah… Obaveze, stalni stres na poslu, isti dosadni planovi, uz to sve nemam mira, ne putujem više kao nekad a i ova odjela mrzim, nikad nisam bio tip za njih, da ti budem iskren? Mislio sam da sam sretan, ali nisam! Uvijek obraćam pažnju kako da zadovoljim druge, kako da budem ono što od mene očekuju a nikad ono što ja očekujem od sebe. Čak sam i zaboravio šta sam očekivao od sebe. Ne znam kad sam zadnji put uradio nešto za sebe.”

Na momenat kao da je nastala tišina. Gledao je ispred sebe vidjevši sve protekle godine i stvari koje je mogao da uradi, da je samo bio dovoljno hrabar. Stvari koje su mu promakle zbog obaveza, zbog onog što on nije. Momak je sjedio do njega, gledajući po lokalu kao da traži nešto, bez cilja. Čovjek zapali cigaretu.

“Nisam baš toliko sretan kao što sam mislio. Ne znam šta je ovo bilo, oprosti mi.”

“Pa to si bio ti, zar ne vidiš? To si ti, pravi ti, skriven iza svih stranih očekivanja, lažnog ponosa i plastičnih snova. Zašto se izvinjavati zbog onog što jesi?”, momak ga je opet gledao u oči.

Bilo je nešto u tim očima što ga je činilo posebnim. Ponašao se veoma djetinjasto ali opet je imao tračak ozbiljnosti u sebi, one koja vidi kroz tebe, koja te čita.

“Pitam se, gdje bih sad bio da sam pratio svoje snove otpočetka? Možda je sad već kasno za takve misli…”, izustivši ovo zapali drugu cigaretu.

“Kasno? Kasno je kad umreš, za sve je kasno tad. Sad si živ, zar ne? Nikad nije kasno!”

“Čudan si ti momak mogu ti reći.”, opet se vratio smiješak na njegovo lice.

“Čudan? Ti si čudan, ja znam ko sam, a ko si ti?”, momak je gledao gotovo uvrijeđeno.

“Ja sam neko ko je upravo dobio životnu lekciju od nepoznatog momka, duplo mlađeg od sebe.”

Kiša je napokon prestala. Lokal je već bio gotovo prazan. Kroz prozor se nije ništa vidjelo osim par zadnjih buseva koji su vozili te večeri. Nije ni primjetio da je propustio već tri busa. Vrijeme je tako brzo prošlo a momak do njega je i dalje sjedio mirno, ne žureći nigdje.

“Momčino, zar ti ne ideš nigdje?”

“Idem, idem. Samo još ne znam gdje, ne žurim baš. Žurba je za one koji i ovako kasne svugdje.”

Čovjek dignu ruku i mahnu konobaru koji je prolazio da dođe do njega.

“E vidiš, ja moram da stignem kući. Hvala ti na lijepom razgovoru i pamtit ću stvari koje si mi rekao. Odavno nisam imao ovakav razgovor. Želim ti svu sreću u životu. Ne pravi iste greške koje sam i ja napravio, tvoj život je pred tobom. Možda zvuči hipokritično kad ja to sad kažem, ali dopustio si mi da vidim širu sliku.”

“Zvali ste me gospodine?”, konobar je stigao do stola.

“Da, da. Donesite ovom momku šta želi i stavite sve na moj račun.”, reče dok je ustajao i kupio skice.

“Uredu, na kojeg momka mislite tačno?”, konobar je gledao po lokalu držeći blok u ruci.

“Pa momku do mene naravno. Zar ga ne vidiš?”, čovjek je sad ozbiljno gledao u konobara.

“Ali gospodine…”, konobar je gledao zbunjeno u umornog čovjeka u odjelu, “…to je ogledalo.”

(Visited 76 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments