Oblik

29 jan
Samra Alebić

Prije je bio oblik,
Konstrukcija
Čovjek,
Zvijezda,
Slon,
Pas sa krilima.
Imala sam
Devet godina,
Kada sam,
Na ispucalom
Plafonu
Pred spavanje
Pronalazila oblike,
Oblike onoga
Što nije bilo ni slično
Oblicima realnosti.
Realnost su bile
Fleke.
Prljave,
Vlažne,
Pune buđi fleke.
Padali su
Komadići tih
Mojih
Oblika (fleka)
Kao blagi snijeg
Koji padne kao zadnji.
Nepotrebno.
Tromo.
Padali su
Na moj šareni
Miki Maus jorgan
I svakim novim padom
Miki je postojao tužniji.
Gužvao se.
Vidjela sam.
Trunile su se
Kao teško zarađeni hljeb
Za popodnevnom sofrom
Četveročlane porodice.

I duvar.
Cijel’ lijevi duvar
Vlažan,
Smrdljiv,
Siv,
Pa se iz sive
Pri vrhu plafona
Preljevao u
Tačkastu crnu
Koja je
Prihvatala
I malene doze zelene.
Bolesne, nepodnošljive zelene.
Zelene koja sa sobom nosi
Stvorenja koja gmižu
I od kojih se
Ježi koža.
Strahovala sam
Čitavu jednu vječnost
Da će me noću
Kada se moja naga noga otkrije
I slučajno
U snu
Dotakne taj
Prokleti duvar
Uhvatiti groznica.
Neizlječiva.
I preteška.
Toliko teška
Da ću morati
Preskočiti
Cijelu školsku godinu
I prve pjesmice.
I lektire.
Matu Lovraka.
I Džek Londona.
I tablicu množenja.
Rekla sam mami.
„Jednog’ dana, kupit’ ću nam
Naljepšu kuću na svijetu.
Imat će
Tri spavaće sobe
Wc čija česma ne kapa
Svake Bož’je sekunde..
I kuhinju.
U kojoj se miris tvojih jela
Neće instatno gubiti kroz
Zahrđale drvene grilje na prozoru.
Zadržavat će se.
U kuhinji.
Hodniku…
..
Trpezariji.
I nju ćemo imati!
Sto i čet’ri crvene stolice.
I kupit ćemo ribicu mama.
I papagaja.
Onog što može pričati.
Selma i ja ćemo ga naučiti da kaže
Cipiripii.“

„Još samo nekoliko godina Ema.“
Koja kliše utjeha.
I ja sam slagala Selmu.
Rekla sam joj
„doći će bolja vremena, seko.“

Naredne godine
S proljećem
Visibabama
Slavujima i beharom na trešnji
Ispred naše kuće
Došla je i astma.
Posjetila je Selmina pluća.
Prvo lijevo plućno krilo.
Zatim oba.
A zatim su
vlaga
hladnoća
i buđ
učinili da
Selma neprestano kašlje noćima.
Kašalj se poslije pretvorio u vapaj.
Zatim se vapaj
Transformisao u krv.
Krv koja je izlazila
Iz Selminih usta
I kapala preko njenih usnica.
Rumenih ispucalih usnica
Koje ne bi trebale znati
Okus krvi i bola.

U novembru
S odlaskom ptica na jug
Konstantnim kišama
Pokopali smo Selmu.
Zamrzila sam čitavu jednu ulicu
U kojoj je Selma bila pokopana.
Nervirao me sunčan dan
I dječ’ja graja.
Mrzila sam zvuk smijeha
Okus hrane
Boljela me
Prazna postelja do prozora
I krvava pidžama
Koju mama
Nije dotakla od tog dana.
Rekla sam mami.
„I trpezariju ćemo imati.
Sto
I tri crvene stolice.
Neću ribicu.
Ni papagaja neću.
Ionako ih ja
Nikada
Nisam ni željela.“

Iz studentskog doma
Vidim Miljacku.
Žubori tiho.
Kiša r o m i n j a
Još tiše.
Telefon zvoni
I jedini on
Razbija monotoniju zvukova.
Mama.
Kaže da su dobro.
Da su moleri ofarbali stan.
Nekada je to
Bio moj otac.
Sa svijetlo rozom

Četkom u ruci
I drvenim merdevinama
Naslonjenim na duvar
Kojeg
Nije bilo fajde
Krečiti..
I seka.
Koja ga gleda
Staklenih očiju
Kao da se
On
Upravo ukrcava na spejs šatl.
Sa četkom u ruci.
Bio je njen heroj.
Jedini kojeg je ikada
Uspjela imati.

Danas su to dva čovjeka
u bijelim kombinezonima.
I oni rade za neku
Sitnu dnevnicu.

Imam cimericu,
Zove se Selma.
Svaki put
Kada je zovnem imenom
Progutam knedlu
Veličine
Dva oraha
I sjetim se
Smeđih očiju
Koje te gledaju
Kao da ih možeš spasiti
I zjenica koje se šire
Svaki put
Kada novi
Tup bol
Zareže pluća.
I ruke
Malene ruke
Koje se drže
Za pluća.
I gestikuliraju ti.
Spasi me.
Pomozi mi seko,
Pomozi molim te.

Prije su bili oblici.
Žirafa.
Bicikl.
Cvijet.
Sada vidim zid.
Kao takav.
Bez ijedne mane.
Ravan.
Izglačan.
Vidim Miljacku.
Čujem kišu.
Sa njom rominjaju moji snovi.
I negdje
Miljama iznad mene
Kod veličanstvenog Sunca
Koje se jadno
Sada toliko sićušno
Pokušava probiti
Moja prošlost.
Leži pokopana.
Čuvaju je negdje
Na smetlištu.
U otrgnutim ispucalim
Dijelovima
Duvara.
Pokorivog.
Plakala sam.
Za psom.
Biciklom
I mojim
Već dragim slonom.
Odnijeli su je.
U deset sivih
Uprljanih
Plastičnih kanti
Odnijeli su moju prošlost.
Vratili su se
Sutradan,
U rukama noseći,
Deset istih.
Renovirali su,
Moju budućnost.

Nisi mogla izdržati.
Ipak te nisam slagala Selma.
Zaista su došla neka,
Bolja vremena.

(Visited 123 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments