Obećana zemlja

29 mar
Danijela Kukić

Onaj otac koji je do jučer radio da prehrani obitelj, sklapao kraj s krajem tolike godine, on sad odlazi, progutali ga “oni veći, oni vodeći”, napušta obitelj i ide u bolji svijet.
Za njim ide i žena koja vodi njihovu djecu.

I tako, iz dana u dan, sve su tiši školski autobusi, a sve glasniji oni koji putuju daleko.
U “obećanu zemlju”.
Bake ostadoše željne unučadi, držeći Krunicu i moleći se svakog dana da bar još jednom vide svoju djecu.
Mjeseci im postadoše kao godine, a djeca se vraćaju sve rjedje.
I svaki put kad se vrate, biva veća pustoš, biva tmurniji grad.
A autobusi puni, do jučer sretne djece, odlaze.
Kako objasniti malom Mateju zašto više nema Petra na školskom igralištu ili zašto on sad odlazi u neku novu školu? Kako klincu od 5 godina objasniti politiku, kako objasniti da opstaju samo “potkovani”?
Kako maloj Ani objasniti da sada ponovno mora učiti pričati, kad je nekoć svladala isto?
Kako si oprostiti one mrtve koji su se borili za naše tlo, da danas nama bude bolje, da mi budemo slobodni? A mi odlazimo.

I svi kažu: “vratit će se”. Istina, možda prve godine, pa druge, a treće već malo teže.
Pronadju novo društvo, nove idole, novi tempo života, nove partnere.
I zaborave na ovaj kamen, na ovaj krš.
U srcu nose najljepše sunce al sve rijedje ga vidjaju. Pričaju oni tamo medjusobno o najčišćem zraku na svijetu, o najbistrijoj vodi, o suncu koje najjače grije. Pričaju, al sve je manje vremena da to isto opet vide.
Ostali su željni naših ulica, mirisne kave, i onog popodnevnog meraka.
I uvijek tvrde, vratit će se kad dodju bolji dani.
Ulice su sve praznije, ljudi je sve manje.
Kome će se vratiti?
Hoće li na našem tlu zavladati vječna suša,
i kaje li se bar jedan “uštogljeni gazda” što se ni njegova djeca više nemaju s kime igrati na onom nekad suncem obasjanom školskom igralištu?
Je**m te vlasti, je**m te politiko.
– [ ] Pa gdje će vam duša??

(Visited 1.545 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Emir Kustura