O propalom idealizovanju

4 maj
Belma Kasumović

Sjedim prije nekoliko dana ispred kuće, sama. Aprilsko sunce k’o avgustovsko. Možeš izdržati maksimalno pet minuta vani, ali eto, meni lijepo. Gledam nekako u prazno, iako mogu uživati u pogledu, odmarati oči u proljetnom zelenilu (zelena boja je ionako oku najprijatnija.) Premotavam neki film u glavi, kratkometražni, s lošim krajem. Razmišljam o tom događaju i pitam se do kad će me mučiti. Ne znam ni koliko dugo sam tako sjedila, sa sopstvenim mislima koje nisu čak ni bile prijatno društvo, ali spasio me glas. Prolazi komšija i pita što sam se zamislila. „Onako“, rekoh. Duga priča za pričanje, teška za objašnjavanje. Onda on, shvativši valjda da „onako“ nije dobar a ni pravi razlog, neodređeno a ipak tačno u cilj, uzvrati „hej, sve je bezveze i sve će proći… A ljudi su pokvareni, znaš.“

Možda on i nije bio svjestan koliko mi je to u tom trenutku pomoglo. Kao da se cijeli problem, koji je do tog momenta u mojoj glavi bio veličine Saturna, mogao prevazići i „opravdati“ samo tom jednom rečenicom. I onda shvatim da zaista može. I evo, jeste. Zamislim se i prisjetim nekih doživljaja, scena, dešavanja za koje sam bila uvjerena da će mi biti nepremostiva prepreka u životu i… ništa! Više me za njih ne veže niti jedna jedina nit.

Jer zaista jeste sve prolazno. Momenti, doživljaji, ljudi, osjećanja. A mi se tako brzo vežemo kao da ništa proći neće i kao da ćemo zauvijek biti tu.

Ljudi su pokvareni… Ljudi su ljudi. Svi smo u nekim situacijama, izazvani nečim, i pokvareni i loši, i lažovi. Neki više, neki manje. I sve bi bilo u redu kada bismo to tako prihvatili. Ali ne! Mi volimo da idealizujemo. Mi sami drugima pripisujemo osobine kakve bismo voljeli da imaju i ko nam je kriv kad se razočaramo? Kad ih okitimo idealima greške se ne vide. Farbamo ih bojama opravdanja, tražimo krivca u sebi, umanjujemo značaj krivih poteza… Zašto? Jer smo se vezali. Jer smo  uvjerili sami sebe da su nam ti ljudi zaista potrebni u životu. Jer su bili tako vješti manipulatori da smo počeli misliti kako bez njih ne možemo pružiti ni korak.

Treba biti sretnik da te ubrzo sustigne šamar realnosti. Neki u živo blato tonu godinama. Eh, dok još držiš ruku na užarenom obrazu, obećaš sebi ono klasično (milion puta prekršeno) NIKAD VIŠE! I možda zaista sljedeći put izbjegneš istu situaciju. Možda ugledaš dim, pa te to podsjeti na neka prethodna iskustva koja su završila opekotinama i na vrijeme se vratiš korak unatrag.

Ali iskušenja dolaze svakodnevno i u raznim oblicima. Na greškama učiš dok si živ. Ne naučiš ni poslije druge, pete ni pedesete jer se neke stvari ne mogu predvidjeti. Možeš samo, kad se već dese, da se sjetiš ove rečenice i prihvatiš da se više ionako ništa ne može promijeniti. Ko još čita uputstva za upotrebu prije nego nešto pokvari?!

— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 836 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments