O Emanueli

21 mar
Elvira Ždero

Zovem se Emanuela. Imam 50 kilograma sa mokrim čarapama i sretna sam što nitko ne vjeruje u to. Danas sam vrtjela u glavi sve ljude koji su
mi šapnuli samopuzdanje i bili dio mozaika, koji danas zovu Elom.
Iako sam vjerovala da sam nadasve inteligentno, natprosječno dijete,
koje je u petoj godini znalo azbuku, abecedu, množenje, dijeljenje i
pisalo pjesme, zbog kojih su novinari kucali na vrata, znate, sve je
to bila zabluda.

Do svoje 22 godine sam upoznala bezbroj takve djece, koja su bila
nadarena jednako pa čak i više negoli jedna Ela, koja je izlizala
točkiće od kofera, dok se selila iz države u državu, i pronašla
se tu, u Bosni. Svi smo krenuli ranije u školu, imali afinitete za
nešto, maštali o velikim stvarima, koje su nas dovele jedne do
drugih, ali da nam nisu šaputali da smo posebni, da li bi se trudili
da budemo to još više i da li bismo bili danas na ovom mjestu, gdje
smo sad?!

Među najljepšim sjećanjima iz osnovne škole, živi jedan od mojih
nastavnika, koji mi je govorio da jednoga dana, kada bude imao svoje
dijete, želi da ono bude poput mene. Često bi dolazio kod mojih na
ručak sa svojom djevojkom, sadašnjom ženom i ponavljao tu
rečenicu, da on želi da ima takvo dijete, isto kao ja! On je
vjerovao u mene. On je jedna od osoba, koja mi je šapnula
samopouzdanje. Mladene, hvala!

Sjećam se mog prvog trenera, koji je djevojčici od 20+ kila šapnuo
da je to najjači udarac, i da imam mušku ruku. Ela je vjerovala u to
i osvajala toliko željeza koje su zvali zlatom, srebrom i bronzom,
zahvaljujući samopouzdanju, koje mi je šapnuo on. Dževade, hvala!

Sjećam se moje mame, koja mi plela vilenjačke kape sa pufnom na
vrhu, jer su me jedino tako mogli vidjeti zimi kada se vraćam iz
škole. Kada bi vidjeli taj vrh kape, koji se pomjera, znali bi da sam
ja. Bez vilenjačke kape, bila sam nevidljiva, ali znate, samo
fizički. Ako mislite da niste dorasli nečemu i da ste neprimjetni,
znate, treba vam samo taj maleni djelić i svi će vas vidjeti. Mene
jesu. Mama, hvala!

Sjećam se pisma koje smo dobili u Minhenu, da moramo da idemo u Bosnu
i da više nećemo moći ostati tu gdje sam odrasla.

Sjećam se svog dolaska kod tetke, koja mi je napravila hljeb i
razmutila sok. Plakala sam mjesecima, nisam mogla da jedem, niti da
funkcioniram. Zvala bih djeda i nenu i govorila “Meni ovamo mute”, oni
bi pitali šta ti mute, a ja bih govorila da mute sok i da ništa nije
dobro. Ali oni su me naučili pravim vrijednostima. Hvala vam!

Sjećam se mog Matijasa, s kojim sam odrasla i kojeg više nije bilo
da mi čuva igračke u pjesku, ali nije bilo samo to. U Bosni, nakon
rata, si mogao vidjeti pijesak, samo ako su pravili sprat kuće.

I mog drugara Sade, koji mi je rekao da je puno Hasića, Spahića i
Bašića, ali da je jedan Ždero. Čak i kad bih željela da me
zaborave je nemoguće. Hvala ti što si mi šapnuo samopouzdanje.

Sada gledam kroz prozor na tuzlanske ulice i sjećam se svih prozora i
prizora koje sam imala. Samo sam željela da kažem svim ljudima, koji
su vjerovali u mene, čuvali me i šaputali samopouzdanje da sam
sretna, iako gledam s prozora na zatvor. Hvala vam što ste izgradili
dio mene, zbog kojeg volim sebe danas ovakvu kakva jesam.

Odrastati uz prave ljude, koji imaju prave riječi je neprocjenjivo.
Iako sam se osjećala kao deminer u životu, preispitujući svaki svoj
korak, da ne razočaram nekoga od vas, znate, vrijedilo je. Sve vas
voli vaša Ela.

 

(Visited 539 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments