Novi početak

22 jun
Amra Čivić

Sretoh staru ljubav tu na ulici. Prođe pored mene bez pozdrava.
Strahovit pogled me proprati i sroni gomilu emocija od glave do pete. Pratila ga je pristojna dama srednjih godina, rekla bih da nije iz naših krajeva. Suknja do koljena, karirana košulja i baletanke zlatne boje krasile su njen hod isprepleten njegovim crnim gospodskim cipelama. Sve to u meni budilo je pregršt tuge.
Stojim sama na trotoaru čekajući moga dragoga kojem autobus kasni, te će stići za nekoliko minuta, rekla bih taman dok stara ljubav zamakne za ćošak obližnje zgrade iza koje je bio kafić.
Evo ga, dolazi i moja sreća.
Prvi pogled u njega probudio je blagi osmijeh koji je povukao i njegovu sreću, jer me vidi tako skromnu kako ga čekam na trotoaru sama, bez imalo srama.
Prilazio mi je laganim koracima, zagrlio me onako krhko, ali dovoljno da se osjećam sigurno baš kao što me On nekada grlio. Krenuli smo prema suprotnom kafiću od onoga gdje je sretni par otišao.

Po mojoj volji, kao i inače, birala sam gdje ćemo sjediti, iako sam voljala sjediti tamo gdje su oni sad, ali ne želim kvariti nikome sreću. Sjela sam u suprotni kafić, ispričala se sa mojom jačom stranom, te se, kao i inače, pristojno rastavila do sledećeg viđenja.
Poslije tog dana staru ljubav nikada nisam vidjela, čula sam da se oženio, a i ja sam se udala za čovjeka kojeg volim, ali ne sa istim žarom kao njega.
Čula sam da igrom slučaja za jedan dan smo se vjenčali on sa njom, ja sa njim, svako na svoju stranu, ne našom voljom nego voljom naših najbližih koji su uvijek bili na strani predrasuda o ljudima, te nas spotakli sa puta sreće, a mi djeca u duši povjerovali.
Od tog dana kada sam saznala da smo pod sretnu zvijezdu zajedno stali ni traga ni glasa o njemu, o njoj, o njima.
Poslije dvije godine dobila sam dijete, prelijepu djevojčicu koja me svojim osobinama podsjećala na njega, ali, međutim, nikad nikome to rekla nisam, valjda je to tako da ga ne bih zaboravila.

Godine su prolazile, dani se nizali, moja Sunčica, kako je inače volim zvati, odrasla je i danas puni 18 godina i za uzvrat naših poklona želi da nas upozna sa svojom vezom i ljubavi, te je na rođendan okupila njegove i svoje najbliže.
Ja, kao i inače druželjubiva, jedva sam čekala da upoznam od roditelje budućeg zeta, te se sprijateljim sa njima.
Na ulazu čujem ime njegovo kako odzvanja dok se u meni budi gomila emocija, zbunjenost i strast neki u meni preovladavaju dok molim Boga da to nije istina, onda čujem taj blagi glas koji sam čula dok su njih dvoje koračali trotoarom pored mene.
Ulaze na vrata smeđa kosa, krupan stas i snažan osmijeh pun ljubavi prosuo je po meni umiljat pogled.

To je on!

Šta sad? Zbunjena sam bila, čaše iz ruku koje sam ponijela da spustim na stol su ispale, pokoja se razbila, dok sam ih susrela u dnevnoj sobi sa pogledom uprtim u njega. Zašto baš meni ovo da se desi pitala sam iznova, on je tu ponovo kao nekada sa porodicom i ima prelijepog sina i ženu koju mnogo voli, ali i ja imam porodicu, a danas smo ponovo tu, za 18. rođendan moje Sunčice baš kao što smo zajedno bili On i ja za moj 18. rođendan.
Nemoguće da se baš to dešava, i to meni… Uspjela sam ispratiti cijelo slavlje kako treba osim onih zlih čaša koje su popucale valjda da najave ljubav, ko ti ga zna.

U priči zvanoj bajka ostala sam nevidljiva uloga, nemajući baš neku moć spriječiti tu igru između djece, ne želim rastavljati ljubav, ali svoju bol u duši ću cijeli život nositi gledajući u čovjeka prema kome i danas gajim posebnu košaricu emocija duboko urezanu u srce, u nadi da to i on osjeti tamo negdje daleko, i moli se za našu djecu, onako kako se trebao moliti i za nas u vrijeme kada smo se voljeli više od granica.

(Visited 122 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments