Noći su mi mirisale na strast, jutra na čokoladu i med

30 okt
Anela Hatić

Katkad se čovjek treba i mora izgubiti da bi se ponovo pronašao.
Danima poslije njegovog poziva nisam mogla da se oporavim.
Misli sam zaokupila advokaturom, kancelarijom. Sinom.
On me nije puno ispitivao šta mi je posljednjih dana, isto kao da je znao da nešto nije uredu.

Jako sebično od mene. Potapala sam čovjeka koji je uvijek bio uz mene. Ali ako nešto znači kuhala sam mu najdraža jela. Bila sam koliko toliko vrijedna žena.

Sinoć za večerom je rekao da ide na poslovni put. Meni je nekako lahnulo, trebalo mi je malo odmora. Insistirala sam da ide automobilom koji glasi na ime firme, kako bi mi naše auto bilo pod rukom ukoliko mi nešto zatreba.

Htjela sam tako pobjeći od silne gužve, negdje van grada.
Prazan krevet, prazna soba je noćima nekako odzvanjala mojim mislima. Mojom ponovnom željom za njim. Mirisale su mi noći na strast, jutra na čokoladu i med. Željela sam njegove ruke, željela njegove dodire. Jednostavno je. Ljubav ne možeš sakriti tamo gdje je ima niti je možeš pronaći tamo gdje je nema.

Prevrtala sam telefon po rukama danima, noćima kao da sam čekala njego poziv, ili barem njegov znak da misli na mene. Ali nije ga bilo.

Pokupila sam mališu iz vrtića i odlučila da idemo na davno obećani Sunnyland. Vidjeti radost u tim malim dječijim očima me ispunjavala.
-“Mama, hoćeš me voditi na par kugli sladoleda, bio sam danas dobar?”
-“Naravno, skupa ćemo da ručamo. Zaslužili smo, daj petaka!”
Smijeh koji je odzvanjao u autu, naše pjevanje činilo me izrazito sretnom ženom.

Dan je tako prelijep, šetnja mi je bila ugodna, pramenovi moje kose obasjavalo je sunce. Ali u meni je bio jako čudan osjećaj. Proždirao me iznutra. Obuzimao me.
On stoji iza mene, obavija svoju ruku oko mog struka. Itekako sam zadrhtala, itekako mi je bio poznat taj dodir. Nema riječi koje bi opisale blizine u kojima se u tom trenutku nalazimo, ali nema potrebe ni da ih tražimo. Ionako ih ne bih našli, svjesni toga da smo konačno osjetili smiraj.
Okrenula sam se. Nakon toliko godina oči u oči sa njim. I dalje onako plave, nemirne, luckaste. Isti mali nosić s pjegicom na njemu.
Ja emotivno nestabilna, jedva stojim na nogama, ali s osmjehom čelićne dame. Ta blizina je tako boljela.Stajali smo kao dva kaktusa koji ne znaju ukrstiti svoje bodlje, a istovremeno ne želimo da rastemo odvojeno.
Sjebano je!
Dok vrtim film u svojoj glavi i tražim prostor za početak svoje rečenice, on me grli.
Uzvraćam! Ne mogu i ne znam drugačije.
-“Ovo ti je da osjetiš moj miris koji si davno zaboravila, a ja da konačno udahnem malo ljubavi.”

-“Kako si?”, jedva uspjevam da sastavim jednu rečenicu.
-“Dobar sam, kakva si ti?”
-“Dobro je,guram!”
-“Želim da te upoznam sa nekim. Ovo mi je kćerka.”

Nemirna djevojčica uprljanih rukica, sva umrljana od čokolade pružala mi je sićušnu rukicu.
Spustila sam se na koljena kako bih bila iste visine kao i ona, da je što bolje vidim. Htjela sam da se uvjerim da li liči na njega.
Izgovarajući svoje ime, knedla mi je zastala u grlu, dah mi se na tren gubio, pokušavala sam da se izborim sa težinom u plućima.
Njegova curica nosi ime, ime koje sam davno nekada, jedne od naših noći rekla da ako ikada dobijem kćerku kojim imenom će se zvati. Zaboravila sam da je to ostalo potisnuto u jednoj od onih noći za koje sam smatrala da su samo vrelina strasti, nagoni naših želja. A nismo bili ni svjesni koliko je istine, želje, svega onoga što istinski želimo izrečeno. Izrečeno i ostalo.
-“Ko ti je dao tako lijepo ime?”-pitala sam.
-“Babo!”
Iz mojih misli naglo me trgnuo moj sin koji mi je skočio na leđa i odmah pružio ruke k njemu i njoj nudeći ih čokoladom.

-“Mama kaže da čokolada stavlja osmjeh na lice.”
-“Probaj, jel voliš čokoladu?”
Ustala sam, i nekako i oni su se upounali. Sve je to za mene bilo prebrzo, i on je to shvatio. I na svoj način kao i obično kroz osmjeh.
-“Još uvijek mlatiš te slatkiše, a i dalje si lijepa. Debela!”

Osjetila sam da su mi obrazi rumeni, i nisam mogla, a da se od srca ne nasmijem na te riječi. Ne pamtim da me iko ikada zvao tako od mojih dvadesetih godina. Jer, iako sam imala porođaj, trenirala sam. A i kada imate malo dijete, ne treba vam ni teretana. Sve što pojedete, nestane dok potrčite dva kruga oko stola za njim.
-“Trudim se!”

-“Ti si se uvijek trudila oko svega, zar ne? Ako želiš, možemo popiti kahvu, oni mogu da se igraju, svakako sam sa njom pošao u igraonicu?”
Priupitala sam svog mališu koji je sa oduševljenjem to prihvatio.
Posmatrala sam ih, nekako su se slagali.

Dok sam sjedala naspram njega osjećala sam nemir. Dlanovi su mi se znojili, Srčani ritam i previše brz. Znala sam da će sada slijetiti niz pitanja.
Činilo mi se da sam zapela. Ovdje i sad. Ni naprijed ni nazad. Sve s njim je bilo toliko znano da je bilo bolno za istrpiti. I dalje je pio istu kahvu, na isti način je uzimao kašikicu i miješao. Ništa se nije promjenio. Pokoja sijeda na ludoj glavi, i bradi u meni je budila staru vatru.
U meni je sve vrištalo.

Lagala bih kada bih rekla da susret sa njim nisam očekivala. Čekala sam, ali ga nisam viđala, zaista.
Čekala sam taj susret i čekala sam da vidim da li će se vatra koju sam nekada osjećala vratiti, ili je sve prošlo?
Iskrena da budem, više sam vagala ka toj strani da je prošlo, stvorila sam porodicu. Okrenula se sebi, svojim potrebama, baš onako kako je on govorio. Našla sam nekoga ko je želio mene onakvu kakva sam bila. Nekoga ko je vidio dobro u meni jer je htio to da vidi.
Nije mi brojao mane kao što je to radio on. Ne pamtim da sam ikada sa svojim mužem ušla u raspravu, kao što smo nas dvoje to radili. Na prste jedne ruke mogu da izbrojim naše normalne razgovore. Kad bi vi znali koliko je ljubavi tu bilo, koliko se samo osjetilo.

Svi su to znali.
Samo mi to nikada nismo prihvaćali.

On je mene tjerao od sebe, bježao. A ja sam strpljivo se nadala da ćemo jednog dana biti skupa i da će mi dati šansu.
Čekala sam ga, i predugo ako mene pitate. Naravno da nisam bila u depresiji kao sve ostale žene, izlazila sam ja, družila se, ispijala kahve, konzumirala nargile. Fasadilrala sam se osmjehom svako jutro kada bih ustajala. I uvijek sam krila ono što je duboko u meni. U srcu, u duši. Glumila sam da me ništa od njegovog ponšanja ne dotiče, i na svakom koraku sam mu psovala sve po spisku. Nekako sam uvijek bila nasmijana, pa ljudi koji su mi bliski puno nisu zapitkivali. Uvijek je tu bila pozitiva i ludilo, možda čak i veća od one i od onih ljudi koji su bili zaista.

On me smatrao slabom ženom, a drugi ljudi poprilično jakom.
Ironija, zar ne?
Čovjek kojeg sam voljela, željela, žudila za njim nije vidio nijednu moju vrlinu, sve dok ja nisam počela da uviđam njegove mane, i poželjela nakon silnih uvreda da odem od njega. I to nije imalo nijedne veze sa manama, već što nisam više mogla da gutam davno pogaženi karakter.
Zauvijek.

I otišla sam, tako mi Allaha na Nebesima.
Samo nikada nisam stavila tačku.
Jer da jesam, nikada mu ne bih odgovorila na onaj poziv.
Nikada ne bih ovako zadrhtala na pogled.
Nikada ne bih prihvatila ovu kahvu koju pijem i sjedim naspram njega.
Nikada da se tačkiramo. Uvijek na nekoj sredini niti da se oprostimo, niti da se pomirimo.

Otpila sam gutljaj davno servirane kahve, i prekinula šutnju koja je vladala između nas.
-“Djevojčica liči na tebe, ima tvoje oči. Tvoj osmijeh.”
Nasmijao se,-“Misliš sva je lijepa na mene, šta si ti očekivala! Vidim navukla si dijete na slatkiše, debela.
Smijali smo se oboje.

-“Kako ti je u braku?”
-“Dišemo, nekako. Tebi?”
-“Nismo skupa, godinu dana. Nije išlo, znaš da ja pritiske nikada nisam trpio. Bile su konstantne svađe, razvod je bio neizbježan”; vrtio je kašikicu po šolji.
Znala sam da je nervozan i da ispod svih njegovih riječi hladnoće, jačine kojom je zračio krije mnogo više.
-“Znaš, Anela, život ti stalno baca i miješa karte, mi šta izvučemo, pa kako se zalomi. Vjerovao sam u ljubav, vjerovao sam u nju. Žao mi je što dijete odrasta na način na koji smo i ti i ja.”
-“Znam. Nisam te dugo vidjela, ali sam čula da si se oženio. Mislila sam da ću te nekada sresti u komšiluku, kada bih dolazila mami, ali ništa.”
-“Znao sam, dajem ruku u vatru da si prolazila nekada namjerno ulicom, samo da bi me vidjela. Zašto me nikada nisi nazvala? Čekao sam to. Nadao sam se, čekao sam bilo kakav znak, ali ga godinama nije bilo. Ti nisi bila žena koja je odustajala tako lahko od mene?”
-“Otjerao si me od sebe. Šta si drugo očekivao? Na najsuroviji način. Nisam mogla da gutam pogažene riječi. Nisam mogla da skupljam komadiće rasutog ponosa dok si ti glumio frajera za te dvije godine. Dvije godine inata i tvoje doze hladnoće. Zar ti to nije bila želja? Da odem? Nije bilo lahko voljeti i boriti se za čovjeka poput tebe.”

Posmatrao me. Dok sam se ja borila za dah. Nisam mogla da shvatim šta mu prolazi kroz glavu. Težak je to čovjek bio za shvatiti.
Nekako pun gorčine, bola,ljutnje, a u isto vrijeme pun milosti, izvinjenja. Gledala sam ga kako stiska pesnice, i kako guta knedle.

Očekivala sam da mi se suprostavi kao nekada. Da mi baci koju dozu ironije, cinizma. Da me u isto vrijeme iznervira i zagrli hladnim riječima, a samo sam dobila odgovor polovičan, nedorečen. Odgovor koji mi je zaparao dušu.
-“Vrijeme je da krenem. Curicu moram vratiti do 19h.
Drago mi je da sam te vidio. Znao sam da ćeš uspjeti,i da ćeš biti voljena žena. Tebe barem nije bilo teško voljeti. Zaslužila si to. I mnogo više. Mi svakako nikada ne bismo uspjeli. Previše je tu ponosa, inata bilo. Čućemo se.”
(nastavit će se.. )

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 117 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments