Noćas sam prvi put ukrao ružu iz komšijne bašte, da je poklonim njoj
Da tom malom šašavom stvoru bar na tren izmamim osmijeh ili popravim dan
Ili između zagrljaja pokvarim šminku
I čulima usana otkrijem skrivene mladeže na njenim leđima
I da poludim
Kao Medžnun
Da me njene vratne žile zauvijek ostave u tom stanju polusna
I da je zovem mojom
Noćas sam iz komšijne bašte prvi put ukrao ružu
Da je poklonim njoj
A njegova žena me gleda sa prozora
I kao zaprijeti prstom
Pa se nasmija
I samo reče: “ljubav?”
I ja odgovorih: “ljubav!”
I nasmija se ponovo
I ja potrčah kao lud
Da je zagrlim
I odjednom se iza njenih leđa pojavi taj čarobni cvijet
Što vodi do njenih snova
Noćas sam prvi put od komšije ukrao ružu
Da je poklonim njoj
A već je bila u polusnu
I ja je zovnuh mojom
I ona se nasmija
Potvrdi zagrljajem
I nestade
A ja produžih lebdećem korakom niz ulicu
Noseći na usnama miris njene kože.
— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
