Noć obasjana mjesečinom

25 jul
Aida Omerašević

San mi nije dolazio na oči. Sjedila sam i gledala u zamamnu ljubav između mjeseca i  naše rijeke. U misli mi odjednom doluta Jasmin – te tople oči, taj dragi osmijeh. Pa, on je satkan od ljubavi i dobrote. Sumnjam da u njemu postoji i trunčica zla. Nikad mi ništa nažao nije učinio. Veoma smo slični. I njegov otac je umro dok je bio mali. Dobro se sjećam koliko je plakao i govorio: ” Šta ću ja sada bez svog babe?”. Jedino je meni pričao o svemu. I ja sam njemu. Jedina razlika je što je njegov otac bio dobar čovjek, a moj… Dobro, neću o tome voše misliti.

Mama i Lejla nisu u pravu. Jasmin i ja smo kao brat i sestra, drugo ništa ne može biti i gotovo. Taman kad sam to pomislila, vidjela sam Jasmina i njegovog psa kako šetaju pored rijeke i tu se zadržavaju. Pas je pio vodu, a on je gledao u mjesec baš kao i ja. Možda su nam se pogledi i sudarili negdje gore, u svemiru. Ne razmišljajući, otvorih prozor i dozvah ga:

– Jasmine, otkud ti tu?
– Hej, ma nisam mogao spavati, pa smo Zers i ja krenuli malo u šetnju. Bio je žedan pa smo zastali malo, otići ćemo, ako ti smeta? – reče Jasmin sa sjetom u glasu.
– Ma ne, samo mi je čudno što ste tu u ovo doba noći, – govorila sam tiho, skoro šapatom.
– A, je li? Zašto ti onda još ne spavaš? – upita Jasmin.
– Ne znam, nisam mogla. Sad ću dolje sići, da se ne dovikujemo – rekoh mu. Brzo sam sišla i za tren oka se našla u njegovom društvu.
– Malo je hladno – rekla sam – a zaboravila sam nešto ponijeti.
– Da te zagrlim, možda ti bude toplije. Znaš da smo to prije radili? – reče Jasmin smješkajući se.
– Da, znam. Prije smo bili djeca. – rekoh.
– I ne reče mi, zašto ne spavaš? Opet te muče onaj tip i drugarica?
– Ne. Malo sam uzbuđenazbog proslave. Znaš otkad nisam bila ovdje – rekoh.
– Da, veoma dugo. Ali, sve je manje – više isto.
– Znači, igra je ostala ista, samo su se igrači promijenili?
– Tako nekako. Stvarno si to lijepo rekla. – reče Jasmin.

Šutjeli smo, a Zers nas je gledao tako nježno, kao da očekuje da će se nešto dogotditi, i valjda je i bio upravu. Psi sve razumiju. Neke stvari razumiju bolje od ljudi. Razbivši tišinu, Jasmin reče:
– Otkako znam za sebe, prema tebi osjećam nešto više od prijateljstva. Nikad nisam imao cur jer volim tebe. Mislio sam da te više nikad neću vidjeti. Ali sad kada si tu, opet se bojim i mislim da sam trebao šutjeti, jer ćes ti ponovo otići.
– Ne znam šta da ti kažem, Jasmine. Divno si ti to rekao i ti si divna osoba, ali ja trenutno nisam sposobna voljeti bilo koga. Bojim se da ću te povrijediti, a ti to najmanje zaslužuješ. Pustimo da sve ide svojim tokom – rekla sam iskreno što sam i mislila.
– Da, valjda – reče Jasmin, gledajući tiho u noć.
– Baš sam zadrijemala, trebala bih poći – rekoh mu.
– Naravno, želim ti laku noć i lijepo spavaj, pa se vidimo na proslavi – srdačno me isprati Jasmin.

Na putu do sobe, odzvanjale su mi njegove riječi u glavi.

(Visited 161 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments