Velikan u sjeni svjetlosti. Svjetlosti koju je izumio, svjetlosti kojoj je ime dao, svjetlosti kojoj je sve podredio. Ipak, svjetlošću ljubavi nikada nije htio obasjati skrivene kute svoga srca. I ostavio ga je u vječnoj sjeni. Vječnoj sjeni svojih izuma, svoje nauke za koju je disao, radio,… živio.
Zašto nikada nije dozvolio tom plemenitom ljudskom osjećanju što ljubav se zove da zagospodari i sruši sve zidove kojima se okružio? Mozda baš zato… Šta bi ga to onda štitilo? Nove zidove teško je izgraditi a da ponovo budu jednako čvrsti kao i oni prvi. Kažu da je veliki naučnik jednom ljubio prelijepu Mariju koju su udali za drugoga i koja mu nije pružila ruke spremne za zagrljaj po njegovom povratku sa studija. I rekao je tad: „Marija se udala, dugo sam je sanjao i tad sam umro.“ Da li je tada Nikola odlučio da zauvijek zaključa vrata svoga srca kako više ne bi sanjao snove koji ne mogu biti odsanjani i na javi? Jer sve druge snove- vizije svjetlosti, budućnosti, pronalazaka i inovacija tako je jasno vidio i u snu da bi ih tako jasno i lakona javi sprovodio u djelo. Iako… i to su mu krali. I izume, i pronalaske svojatali su mu drugi. Ali, kako velik čovjek on bio je kad im je na to samo poručio: „Ne žalim što drugi kradu moje ideje, ali žalim što nemaju svoje.“ Ipak, izgubljenu i od njega otrgnutu Mariju svijetu nije mogao oprostiti.
U Teslinom životu mnoge žene bile su željne njegove pažnje, spremne da mu se bezrezervno daju. Da li ih je on primjećivao? Jeste. A da li ih je u život svoj puštao? Nije… Nije, jer od 24 sata koliko trajao jedan, on 25 sati ležao je u zagrljaju nje…bjesomičnom stisku nje- nauke.
Ali, svejedno. Ukoliko želimo, naći ćemo prokleto vrijeme bez obzira na sve. Nije želio. Nije htio… I usudimo li se reći za jednog takvog velikana i genija da nešto nije smio? Upravo takav- svestran i naočit, ljubitelj umjetnosti, knjiga, muzike i nadasve pjesnika koje je često birao za svoje prijatelje, možda nije želio skrnaviti to sveto osjećanje ljubavi. Jer samo tada mu se ne bi mogao do srži predati. Predati se i dušom i tijelom i…umom. A njegov um želio je da caruje samo na jednom bojnom polju koje bijaše njegova laboratorija. Svemu u šta svjesno se upuštao, predavao bi se u potpunosti i nesebično. Možda baš zbog toga je poput mnogih drugih velikana (Njutna, Mikelanđela…) i posvećenika univerzalne misli, birao celibat. Jedino njemu se mogao u potpunosti predati. Ni prelijepa francuska glumica, ni milijunašica modrog pogleda boje meda koji opčinjava, pa ni lijepa pijanistkinja, nisu uspjele skinuti koprenu sa njegovog srca. Možda mu je na korak bliže uspjela prići lijepa Katarina,supruga njegovog najboljeg prijatelja, koja ga je potajnovoljela i zbog te ljubavi mu bila vjerna prijateljica pune dvije decenije. Zašto je baš njoj dozvolio taj korak bliže? Jer je baš zato kao visoko moralan čovjek znao da postoji granica koju nijedno od njih dvoje ne smije preći. Sa njom bio je zaštićen, siguran.
Živio je u hotelima jer boraviti u vlastitom stanu značilo bi vezati se emocijama za određeni prostor. Takav luksuz, gdje bi njegova prisebnost bila zaokupljena nečim drugim izuzev nauke, sebi nije mogao dozvoliti. Šta bi se tek desilo sa prisebnošću kojoj mjesta u ljubavi nema? Da li mu je bilo hladno, prazno i pusto u duši? Da li mu je ikada nedostajala vatraljubavi da ga ugrije kada svjetlost nauke u onaj kut srcapod sjenom nije uspijevala da prodre?
Znao je samo on…
