Sve do sada nisi imala priliku da saznaš nešto više o meni, da saznaš da do upravo ovih riječi večeras dolazim zahvaljujući, sada već, prašnjavom kišnom septembarskom popodnevu, ne tako davne prošlosti, kada sam razgovarajući prvi put s tobom, licem u lice, pronašao odlučnost među šinama austrougarske pruge koja je svojim antičkim mirisom mamila naše korake mašte, i slobodno skočio s ruba svijeta svega poznatog u jedan drugi, neistražen, bogatiji, apstraktan svijet i nakon osamnaest godina, drugi put se rodio. Sve do sada, stajali smo na sasvim suprotnim krajevima svijeta interesa, zanimanja, različitih percepcija društvenih odnosa i ljubavi i činili sve da ne ostavimo tragove u zemlji, udaljujući se jedno od drugog sve više Sve do sada, ja sam živio za tebe samo u rijetkim trenucima svih ovih godina, zahvaljujući jedva pokretnim asocijacijama koje su se tromo na štakama probijale, uprkos svim šansama, kroz vrijeme i daljine stvorene napravljenim različitim izborima, i sve to pukom igrom slučaja u danima kada čovjek očekuje sve osim toga. Sve do sada smo bili prošlost, dugo i polako spuštana poput sidra u svoj najcrnji mrak, u svoju najdublju dubinu, prošlost potisnuta tek da se smanji anksioznost, samo što sam ja svoju ostavio s poluotvorenim vratima za mogući put nazad, za vječiti mogući povratak podstaknut jesenjom kišom nostalgije koju čovjek osjetivši prvi put, pri prvom sjećanju, na prvu proživljenu jesen ljubavi, nastavljali osjećati sve do kraja njegovog života. Sve do sada, mi smo bili i živi jedno za drugo, i bili ostavljeni na željezničkoj stanici, naslonjeni na zid, dok vjetar pleše s kišom divlji ples sjevera i voz stiže prolazeći pored nas na stanicu u 21.30. Sve do sada, ti si imala bojazan jer si me djelimično upoznavši, naslikala moj protret misleći da si pogodila sa svime u vezi sa mojim crtama ličnosti, ne imajući ni vjere, ni strpljenja, ni hrabrosti da udahneš svjež zrak sa moga najvišeg vrha punim plućima. Sve do sada, ti si veslala svojim željama spretno od otoka do otoka, ostajući duže na onom koji te je privlačio više s vana, objašnjavajući težinu svojih odlazaka vagom subjektivnih veličina dok je onaj koga si ostavila iza, na zalasku vješto naslikanog sunca bio već čvrsto i bezbrižno utonuo u san, iz prostog razloga jer nije želio da vaga i osjeća istovremeno.. Sve do sada, događalo ti se da se zapitaš, uhvativši sebe za misao izronjenu iz jedne hladne rijeke čija je zelena boja ostajala jednako jarka u ljudskim očima, očima kojima je bilo dovoljno samo jednom da se zagledaju dobro u njenu ljepotu i da taj pogled više nikada ne izgube. Da se zapitaš, da li sam se probudio, kako sam se osjećao nakon buđenja i da li sam mogao jesti želuca pokvarenog spoznajom punom goričine, godinama nakon što sam nastavio hodati poput neumornog mrava kroz promjenjivu prirodu vlastitog postojanja.
Neumorni mrav
24
aug
(Visited 189 times, 1 visits today)
