(Ne)opravdana fascinacija

17 feb
Nedim Gondžić

***
Vjerovatno nikad ne bih ni vidio taj gradić da ona nije živjela tu. U to vrijeme sam dobivao česte prigovore kako se samo viđamo u mom gradu, pa zašto nekad kao pravi muškarac ne bih došao njoj. Nije mi jasno kako mogu biti kriv što živim u većem i po svim parametrima važnijem gradu od njenog… Koliko god moji argumenti bili besprijekorni, njena moć raspravljanja je ipak pobijedila. Krenuo sam put njenog gradića.
Stigao sam oko podne. Bio je petak i čuo sam ezan za džumu, nešto što sam smetnuo s uma. A već sam se bio spremio za skoriji susret s njom. Ovo bi me usporilo.
Onaj pedantni dio mene počeo je vaziti ovom nesređenom i buntovnom koji je u aktuelnom trenutku bio na snazi. Svu njegovu pažnju je usmjerio na obećani džennetski hlad za one koji su se voljeli u Božije ime… Zaslužuje li moja ljubav ikakav hlad ako me odvrati od obavezne molitve? Otišao sam na džumu.
Nakon džume, dok sam čekao da se gužva na parkingu malo raziđe, posmatrao sam ljude koji izlaze. Užurbani, usporeni; zainteresovani, ravnodušni; stari, mladi; glasni, šutljivi; oni koji poslije idu negdje, oni koji ni sami ne znaju gdje će.. Sve u svemu, pogodan materijal za sociološku analizu. Šteta što nisam sociolog i što mi u datom momentu nije bilo do toga.
Iz gomile njih se izdvajao (barem u mojim očima) jedan čovjek od svojih osamdesetak godina, koji je u svom držanju imao nečeg dostojanstvenog i nečeg što prevazilazi okvire starosti. Gorostas među djedovima, rekli bi oni skloni uljepšavanju konstrukcija. Ne bi puno pogriješili, izdvajao se i visinom; uspravljeni dvometraš među pogurenim ljudima niskog rasta; čovjek bez štapa među onima koji se služe štapom. Dojmio me, u najmanju ruku. Prišao sam i pružio mu ruku; topao osmijeh, čvrst stisak i titula hadžije, kojom su ga oslovljavali – toliko sam znao o njemu.

Taj dan je i satima kasnije bio prelijep. I njoj i meni je godio moj dolazak u njen gradić.
***
Kad sam naredni put dolazio, gledao sam da to bude petak. Imao sam volju da sretnem hadžiju čvrstog stiska i toplog osmijeha. Izbor dana je napravio mali problem, jer je ona htjela da dođem u srijedu, kada gostuje lokalni bend u Domu kulture. Insistirao sam na petku, iako joj nisam govorio zašto. Ne bi me shvatila, možda bi posumnjala i u moj zdrav razum. Ovoga puta nisam imao besprijekorne argumente, ali sam dobio raspravu. Petak. Moja prva lokacija je bila ista lokalna džamija. Nakon džume sam stajao ispred džamije i posmatrao džematlije, ali njegov lik nisam prepoznao. Sačekao sam dok zadnje auto s parkinga nije krenulo, pa sam pitao njegovog vozača šta je sa čovjekom kojeg sam počeo opisivati. Nije trebalo dugo da govorim, već nakon druge rečenice je znao o kome se radi. Objasnio mi je kao je hadžija bolestan i već drugi petak ne dolazi na džumu. Pitao sam ga i za adresu, živio je blizu džamije. Ubrzo sam stajao i pred tom kućom, ispred prostrane avlije, na samoj kapiji. Bilo bi besmisleno ulaziti. Kako bi stranac objasnio svoju fascinaciju? Kako bih ih ubijedio da sam uopšte normalan, kad nisam siguran da li bi me vlastita djevojka shvatila? Hvatao sam znatiželjne poglede prolaznika na sebi, pa sam brzo nastavio svojim putem, znajući kakva je mahala.
Ostatak dana je obilježila žestoka svađa i skoro izazvana saobraćajna nesreća u povratku zbog mog neopreza i nervoze. Ne bih više smio takav za volan.

***
Treći put nisam imao priliku da biram dan. Nakupilo se nekoliko sedmica kako se nismo vidjeli, obaveze su kategorično izdeklamovale svoje imperative, pa se ništa od društvenog života nije stizalo. Napravilo je to problem na planu mene i nje, pa su svađe preko telefonske linije preuzele primat nad uobičajenim razgovorima. Mislio sam da je najbolje to riješiti oči u oči. Iskrenije je i poštenije. Izašao sam ranije s posla i krenuo. Onako nervozan, neka dva kilometra prije njene kuće sam ugledao veliku kolonu ljudi, na čijem čelu su bile dvije glave pod ahmedijama. Dženaza, obaveza zajednice; ništa što bi me u tom trenutku zanimalo. Zaustavio sam, međutim, čovjeka koji je žurnim korakom prolazio pored mene i upitao ga o kome se radi. “Preselio nam je Hadžija H.”, zadihano je odgovorio i nastavio. Hladan tuš, otišao je prije nego sam ga upoznao… Barem sam imao volju.
Nisam stigao na povorku, ali sam klanjao dženazu. O kakve riječi hvale je imao efendija prilikom obraćanja; daleko od svih ustaljenih formi ovog tipa. Vidjelo se da ga je dobro poznavao i poštovao. Uvijek sam se pomalo bojao upoznavanja ljudi koji me fasciniraju na prvu, jer svako približavanje otkriva nedostatke koje se iz daljine ne vide. Da sam njega upoznao, svako bi približavanje očito provociralo moje intenzivnije poštovanje i uvažavanje. Tad sam saznao da je ovaj čovjek jedan od glavnih vakifa lokalne džamije u kojoj sam obavljao obavezni obred onda kad je predanti dio mene pobijedio buntovnog. One džamije u kojoj sam obavio namaz i onda kad ga nisam sreo. One džamije u kojoj vjernici svakodnevno izvršavaju obredne obaveze…
U povratku sam prošao pored prostrane hadžijine avlije i osjetio prazninu, iako je avlija bila prepuna.

A valjalo se poslije toga suočiti oči u oči sa svojim svađama. Opravdano, nisam bio optimista.

(Visited 791 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments