Nemoj dozvoliti da osjetiš tišinu

28 jan
Lejla Džindić

Dolazi još jedna noć, još jedna u nizu onih kada pokušavam sastaviti i zadnji komadić sebe. Dok dogorijeva cigareta, moje misli pokušavaju otići tamo, tamo daleko, gdje sam nekada davno ugasio nečiji sjaj i ubio sve ono što se zvalo “ljubav”. Hm, ljubav. Ljubav jeste sveta riječ, ali ne za čovjeka poput mene. Napolju je tišina i grad već spava. Sjedeći u prikrajku sobe, pored otvorenog prozora, samo me na trenutak trgne hladan vjetar i donese neki davno poznati miris. Ali, možda ni taj miris više nije isti. Noć postaje sve teža, kažem sebi: “Pogledaj čovječe, pogledaj tu tamu oko sebe. Pogledaj u nebo, vidiš li i jednu svijetlu tačku, da, baš gore, vidiš li? Možeš li porediti taj mrak u kojem si sada sa nečijom tamom u duši?” O Bože, postavljao sam sebi toliko pitanja, a bojao sam se ljudi, bojao sam se dati odgovore. A znao sam ih, itekako. Dok su mi sjećanja tako navirala, jedva sam primijetio komadić crvene svile među svojim dlanovima, koji čuvam već godinama. Zašto ovu noć mislim o njoj više nego ikada? Koja je to sila spojila nas, tako različite a opet iste po nama nekim važnim stvarima? Zašto je od svih muškaraca koje je mogla imati tada, izabrala baš mene? Tražio sam odgovore i na ta pitanja, ali ih nisam mogao naći. Ona možda nije htjela ljubav osrednju i prostu. Možda nije htjela da joj pišem riječi kao i svakoj prije nje. Možda nije htjela usputnu ljubav. Možda je ipak vjerovala da srodne duše postoje. Možda. Ko će ga znati. Ali se nadam da sada živi u svijetu obojenim nekim ljepšim bojama. Bojama sličnim njoj.
I eto ugasio sam i zadnju cigaretu u ovoj noći i htio sam još samo večeras da mislim na te oči. Valjda još večeras.

(Visited 239 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments