Nekad je sve ovo bio san

24 dec
Muhida Balta

Noćas nećemo da živimo u prošlosti, noćas živimo u budućnosti.

Prohladno veče nije me spriječilo da izađem da prošetam, šta znam, ostala mi navika iz mladosti a i ugrijat će sve to kasnije ” jedna za poslije”.  Dok sam razmišljao o obavezama koje me čekaju sutra, hladan zrak, pored rijeke, kažnjavao je moju oskudnu obučenost. Našao sam svoj pravac razmišljanja, rečenicu na koju mi i dan danas prođu trnci kroz tijelo kada je izgovorim. ” Nekada je sve ovo bio san.”, rijetko ali sam znao priznati sebi. Nekada me strah da pogledam u prošlost, nekada me znalo slomiti.

Bio sam na dnu, zivio sam dan za dan, čekao sam nešto da se desi, da dobijem zeleno svjetlo.

Obzirom da sam bio takav kakav sam bio, ispričat ću vam verziju onih kojima se manje mutilo pred očima nego meni.

Stari poznanik iz škole, u društvu poznat kao neko ko je spajao nas loše sa onim sa druge strane, pozvao me na piće i po ko zna koji put da mi održi lekciju za moj loš život i pokaže da ima nade za bolji. Inače, oženio se prije par godina, slabo se sjećam svadbe, znate vec i zašto a pravo da vam kažem i  slavlja rođenja njegovog sina. Našli smo se i krenuli prema nekom kulturica kafiću, neka Senade, da vidiš i ti kako normalan narod živi. Ispitali smo se usput, kaze da je mali izgovorio “baba”, mora častiti, eh razloga za veselje. Ne razumiješ Senade. Nije da nisam volio da slušam te priče, nije da nisam uživao ali je sve to meni bilo daleko. Ja bih njemu pričao o životu ulice, kako se od školskih dana nije promijenilo nista, da je piva poskupila, da nisam dva računa za struju platio i tako. Kad smo sjeli i ja saslušao kako zvuči bajka od života, žena, dijete, posao, sve potaman bi vakat i da krenemo, kaže mora ženi pomoći oko malog a ja k’o kakav pubertetlija prsnuh u smijeh i počnem sa provokacijama. Opet ne razumiješ Senade. Kako prilazimo parkingu, čujem neku galamu i naravno požurih da vidim šta je, da mi šta ne promakne. Ja prvi a dečko iz bajke iza mene. Tek što sam prišao, shvatio sam da se nisam uopšte trrebao naći tu a još manje on. “Bježiiiiiiiii…”

To su posljednje riječi kojih se sjećam. Budim se, magla pred očima. Zatvorim oči, otvorim ponovo, opet bijelo pred očima.

” Dobro jutro gospodine spasioče” čujem neki glas. Povezujući zadnje riječi kojih se sjećam i prvih na buđenju, trznuh se da bježim. Dočeka me presjek, čini mi se životni. ” Polahko junačino, gdje si krenuo? ” dižem glavu i vidim ženu u bijelom odijelu i s obzirom na moj presjek, rekao bih medicinsku sestru.

– Šta radim ovdje i što me ovo voli? Sad već vidim zavoje u predjelu rebara razvijenih k’o stalak za infuziju sa lijeve strane.

” Nisam znala da su spasioci ovoliko mršavi!?” Reče i ponudi me nekom hranom.

Naravno, kao dijete sa ulice, pun nesigurnosti, odbih dok se ne osiguran u čijim sam rukama. Smiješno znam, ali tako je.

Nakon što mi je ispričala šta se desilo i kad sam ukapirao da je žena stvarno doktorica uzeh malo i da jedem.

– Gdje mi je drugar, da li je stvarno prošao kako kazeš?

” Jeste, zaista si ga spasio, dva dana si bio u komi, dva dana je bio tu, jutros je otišao kada smo mu rekli da si dobro, da ćeš se probuditi uskoro, otišao je da vidi sina i ženu, bilo je to potresno za sve, spasioče.”

Ljudi dragi, nisam se osjećao odvratnije u životu, rasplakao sam se pred tetom doktoricom, koja je pritom izgleda kao bomba, kako sam mogao vidjeti ispod ovih zavoja. Sram me bilo.

Kunem vam se u život, ne bih oprostio sebi da mu se nešto desilo, šta bi mališa bez “babe”. Krenem da se izvlačim da je od bolova a teta doktorica počela praviti zezanciju na moj račun. E moj Senade, na šta si ti spao.

Helem, sazna’ ja sve, pročulo se po kraju, počela se sakupljati raja.

Dan po dan, uz neke “ljepotice” protiv bolova, oporavljao sam se. Nekako mi se počela sviđati svjetlost i dan, ispočetka sam mislio jer mi je drago sto sam preživio ali vremeno mi je počelo odgovarati.

Ostanem vam ja tu, ljudi dragi, mjesec dana. Full tretman, kako-ne znam. Kada bih pitao gospođicu doktorku, obično bi mi rekla da je onaj koga sam spasio sredio da uživam.

Nisam se bunio, čisto, hrana i što je najbitnije, počela mi je odgovarati pažnja gospođice doktorke. Senade, ne razumiješ.

Jedva sam čekao njenu smjenu, znao sam da imam sve povlastice, puštala me vani i da pušim, jednu na dva dana al’ bolje išta nego ništa.

Mala u zelenoj flaši, ne znam ni kako izgleda a Bog da mi dušu prosti ako lažem, i ne želim da je vidim više. Senade, šta pričaš?

Vakat je krenuti, što si uživao, uživao si. Po izlasku, shvatih da mi gospođica u bijelom nije u smjeni pa u čudu, šta je sa mnom, ostah tužan. Rekoše mi da će mi svaki dan dolaziti ekipa da mi pregleda ranu, narednih mjesec dana što mi je bilo čudno. Mjesec dana ležanja pa još mjesec obilaženja, ah lijepog li života.

Ulazak u stan je ulazak u stari život, sve mračno, crno, ustajalo. Krenuh da uradim nešto i tek shvatih zašto sam tako dugo ležao u bolnici. Čovječe, pa ja ništa ne mogu sam. Legnem u svoju pomračinu od života, kontam kasnije ću.

Lupanje na vrata me budi, trznuh se ne shvatajući gdje sam, zašto je tamno? Zašto me ne budi svjetlost dana? Polahko ustajem, bolovi su užasni, gdje je “ljepotica” za bolove? O mala bijela ljepotice od 1000 miligrama. Otvaram vrata i ljudi dragi, taj ću trenutak pamtiti do kraja života. Vidim svjetlost u obliku jedne žene, ne samo što je bila u bijelom, nego je stvarno izgledala kao svjetlost. Nešto me presjeklo a rana nije, ona me već ubija, ovo je neki presjek koji prija.

Obradovah joj se, ni sam ne znam kako i zašto a ona kao pravi šarlatan, počela da me provocira kako sam za dan propao.

” Je li gospodine spasioče, kakve li su vam ovo mračne odaje? Nećete moći ovako.”

Kao malo naivno dijete krenuh da se pravdam kako sam htio da pospremim a onda se uhvatih u svom nejasnom osjećaju zašto ja to uopšte radim i prekidoh opservaciju rečenicom ” Jer mi tako odgovara.”

Osjetih neki val emocija jer sam slagao a i njen pogled razočarani kada me u pauzi između čišćenja rane pogledala.

Osjetih želju da joj ispričam sve, da joj kažem da ovo nije ono što želim ali šta znam, neki ponos mi ne dade a i ona se poče’ ponašati kao da je ne zanima.

Dani su prolazili, nije mi više spominjala mračne odaje, nije se vise šarlatanila iskreno da vam kazem, nedostajalo mi je.

Sjećam se k’o sad, bila je srijeda, došla ona nekakva tužna, šutljiva, kaže imala tešku noć, haos u bolnici. Odlučih da je malo oraspoložim, Senade, doktorku ti da oraspoložiš, super si.

Predložih joj da zajedno nešto uradimo ne bi li ušla svjetlost u ove odaje moje a ona iz prve nekako nezainterezovano počela raspremati, dizati žaluzine dok nije ženska sujeta prestala, onda je kao malo dijete trčkarala i gasila mrak u mom stanu, mom životu. Danima smo radili, radili i pričali dok nisam u jednom trenutku shvatio da sam joj ispričao svoj cijeli život. Tako, je, ispričao sam joj sve najgore i ona nije odustala, doktorka, da li si ti normalna!? Pitao sam se a njen osmijeh mi je odgovarao.

Kada je isteklo mjesec dana obilaska, dolazila je poslije posla i dalje mi previjala ranu, kaže ovo je gratis od nje.

– Šta je to dobro u tebi da te tjera na ovo?

” Ne znam o čemu pričaš, zašto ti ne bih pomogla kad sam u prilici?”

Moram vam priznati da nisam vjerovato u potpunosti, očekivao sam nešto loše, nešto da će se desiti. Testirala me par puta, pitala da li želim “zelenku”, limenku ili flašu ali nisam htio iz principa. Princip po princip i ja 3 mjeseca ne popih, nije loše.

Kada sam već prizdravio i počeo voditi računa o sebi, odlučio sam da joj se nekako zahvalim, skuckao neke pare i pozvao je na večeru.

Odbijala je i branila se da joj je sve to medicinska obaveza ali je na kraju uz moje molbe pristala. Mislim da mi je ovo prva zvanična večera sa nekom ženom, nasmijah se dok sam se spremao, ne shvatajući osjećaj koji mi je prolazio kroz tijelo. Senade, šta ti je?

Da vam ne dužim, večera sa gospođicom doktorkom koja me pritom zove gosodin spasioc a zna cijeli moj život na dlanu i nije pobjegla od mene, je zvanično nešto najčudnije što sam doživio.  Od svega u životu. Nakon večere, otpratio sam je i zahvalio se na svemu i naglo dobio osjećaj da joj kažem da je nešto najpozitivnije što sam “imao” u životu, ušutio sam i samo sam je poljubio. Ona u čudu, ja u čudu, rečenica koja se mota u glavi, i ona je u čudu. Nasmijala se najdivnije na svijetu, tako lijepo da sam se istog trenutka zaljubio, Senad se zaljubio.

” Ovaj dio mi nije u opisu posla” uzvratila mi poljubac i usla u stan.

Sutra i do kraja života je došla u moj stan.

Je l’ znate šta to znači?

Moj drugar kojeg sam spasio je ustvari spasio moj život. Dobio sam svoju svjetlost, izgubio sam svoj mrak.

Moja gospođica doktorka i žena od drugara koji je živio bajku ujutro zajedno idu na porođaj.

Ujutro ce gospodin spasioc gospođicu doktorku da vozi u bolnicu pa će na posao i da očekuje svog princa.

Ulazim na “jednu za poslije” sa rečenicom: Nekad je sve ovo bio san.”

(Visited 123 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin